Konačno se desio i taj toliko čekani i tako nam potrebni 17. novembar. Crnogorska studentarija je, izgleda, konačno stasala u studente i nakon dugih 20 godina ćutanja javno obznanila svoje postojanje i nepristajanje na ovu i ovakvu političku i društvenu stvarnost i odnos državnih institucija prema generacijama koje dolaze. Zaista je lijepo bilo toga dana vidjeti rijeku mladih ljudi ujedinjenih zajedničkim idejama, biti dio mase koja odlučno želi i zahtijeva bolje i pravednije društvo, skidajući konačno okove našeg tradicionalnog podaništva i apatije. Zamjerke na račun organizacije i umjerenosti zahtjeva donekle stoje, ali treba imati na umu da ni Usain Bolt nije istrčao iz porodilišta; dakle, ne može se očekivati sve i odmah, niti je to racionalno zahtijevati u državi u kojoj studenti, do ovog događaja, nikada masovno nisu izašli na ulice, državi koju je zaobišla i 1968, državi koja nikada u svojoj viševjekovnoj istoriji nije demokratskim putem smijenila vlast. Pogotovo ne u državi u kojoj medijski eksponiraniji među studentima danima pred protest dobijaju anonimne prijetnje fizičkim nasiljem, pa čak i likvidacijom, dok sa druge strane, vodeći nezavisni medij nekoliko dana pred protest iznosi, iako većinom istinite, nesrećno formulisane informacije koje su za posljedicu imale kompromitovanje protesta u javnosti prije nego što se on uopšte i uspio održati.

„Iii niiiiiiiii me, niiiii me, niiiiii me straaaaaaaaah…“ Povratnički usklik hrvatske estradne dive zaparao je elitne uši prepune dvorane Nacionalnog teatra. Te magične glamurne noći, noći velikog oprosta, prolile su se žestoke emotivne riječi u ustajao zrak iznad gledališta, u kome su se miješali opori parfemi naše vrhovne gospode i pratilja im. Vremešna Tereza otprašila je bisere svog poluvjekovnog repertoara, za što joj je iskeširana suma od tričavih dvadeset hiljada eura. Lomila se gospođa Kesovija, dugo ratovala sa gorkom zakletvom, dok nije sjela u fotelju svoga ljupkog stana u zagrebačkoj Graščici i uhvatila se računanja. Koliko košta oslobađanje od okova zadate riječi, ajme, uz koliki to keš pristati na spektakularan preporod? Dani su protekli u složenim računskim operacijama, a na koncu je Gospođa svela račun, upakovala ga u dostojanstven mail i šibnula na adresu. Crnogorske vlade, ni manje ni više.

Za nama je nikad dinamičnije ljeto, makar kada je u pitanju crnogorska politička estrada. Posljednjih mjeseci smo se naslušali svega: prepirki, nabjeđivanja, napornih obraćanja građanima i, naravno, ratobornih ukazivanja na nesalomivi ponos. Bilo da je u pitanju neka svakodnevna rasprava, ili pak, kao što je potonji slučaj – izborni zakon zapleten u mreži jezičkih zavrzlama – naš Parlament i njegovi sudionici glavne su face u svim javnim glasilima. Oni su ipak lice države i njima se po pravilu posveti prvi dio dnevnika, odnosno dnevnog lista. No, u toj simpatičnoj grupici koja nas svakodnevno uveseljava postoje i oni koji brižno izbjegavaju bilo kakav javni nastup. Štaviše, možemo ih uočiti isključivo onda kada se kamera ne fokusira na govornika, već uhvati i njegovo, najčešće partijsko okruženje. Da, to su one tako misteriozne ličnosti iz našeg parlamenta, najčešće stanovnici posljednjih klupa, nijemi posmatrači u borbi sa pospanošću.

Efikasnije od bensedina, pristupačnije od morfijuma, raširenije od bilo koje druge vrste antidepresiva ili sredstva za smirenje. Ima ih u svakoj kući, u makar jednom, a često i više primjeraka, u raznim izdanjima, od par decenija starih katodnih cijevi prekrivenih kičastim miljeima pa do LCD, widescreen i kakvih sve ne ultramodernih izdanja, koja sada, zahvaljujući toj tako crnogorskoj opčinjenošću trendom, krase većinu naših, pa i onih skromnijih, domova. Pogađate, riječ je o najrasprostranjenijem manipulativnom sredstvu današnjice, a ujedno i glavnoj razonodi naših građana – televiziji.

Možda moj učmali mozak ne uspijeva da pohvata nedokučivi sistem funkcionisanja naše države. Dakle, ograđujem se odmah. Može biti da je do mene. Drago će mi biti ako je tako, jer ću nastaviti da živim spokojno, miran u saznanju da oni koji nama upravljaju rade to na najbolji način. Jer, lijep je osjećaj biti siguran da neko „iznad“ drži čvrsto sve konce. Tada sve cvjeta, klizi po ohrabrujućoj ustaljenosti kojoj se ne nazire kraj. Divota. Ali ja, ovog puta u stadijumu čovjeka kome nije jasno, pomislim ponekad na ono najvažnije, čemu, pak, crnogorska javna Estrada ne pridaje puno značaja, onako bezbrižno umočena u suštinske teme parada, dinastija, crkava, inostranih enciklopedija itd. Razmišljam o pukom ekonomskom opstanku Crne Gore.