Mnogo lavine obrušilo se prethodnih dana – što sniježne, što oralne. Čitav region zadesila je sumanuta bijela nepogoda, kakva se odavno ne pamti. Sudeći po crnogorskim, ali i okolnim glasilima, upravo se na našu zemlju obrušilo ponajviše pahulja (pahulje – kako nježno zvuči), koje su za par dana izgradile teško osvojivu, ledenu tvrđavu. I, kao što to obično biva, počela je borba na dva fronta. Prsa u prsa s ogromnim smetovima, pametovanje naoštrenim jezicima. Jedni su radili, a drugi simulirali rad. A oni treći, nesvrstani, ćutali su i preživljavali.

U Crnoj Gori stanje redovno – snijeg nas i dalje iznenađuje usred zime, struju plaćamo skuplje nego ikad, i to stranoj korporaciji, iako ne možemo biti sigurni ni da ćemo je uopšte imati kroz nekoliko dana, KAP i Željezara su u velikim dugovima i na rubu stečaja, kao sjajni primjeri besprekornog privatizacionog procesa koji je sprovela naša nenadmašna i nadasve poštena vlast, a narod ponovo, po nekoj bizarnoj višedecenijskoj navici, ćuti, trpi i - plaća. Ali, ako im je vjerovati na riječ, kao i obično, sve je pod kontrolom. Naime, ako ste ovih dana odlučili da uključite bilo koje od dostupnih sredstava informisanja, šanse da ste naišli na ohrabrujuća i umirujuća obećanja i prognoze našeg u zadnje vrijeme neobično hiperaktivnog premijera – bilo sa lopatom u rukama bilo iz fotelje u udarnom terminu na talasima neke od televizija, veće su od vjerovatnoće da ćete u narednim godinama upravo vi plaćati za neodgovorno poslovanje tamo nekog Olega Deripaske. Ponekad se, slušajući bajkovite prognoze i opravdanja očiglednih i neoprostivih grešaka u vođenju države, zapitam da li možda živimo u nekim drugim stvarnostima, da li možda tamo negdje u tuđoj percepciji postoji neka druga Crna Gora, u kojoj zaista stvari stoje najbolje moguće, i koja je, kako apologete režima vole da naglase, uspješan primjer u regionu. Po kojim to parametrima i kome u ovakvom stanju mi možemo biti primjer, ostaje nejasno.

Vrijeme praznika - osim obilja pečenja, sarmi, alkoholnih i onih drugih, manje zanimljivih pića, nebrojenih repriza prežvakanih filmova te svjetlucavih novogodišnjih izdanja blago retardiranih televizijskih emisija, kao i gomile koncerata u najbolju ruku mediokritetskih izvođača iz države i regiona širom Crne Gore, ovaj veseli period obilježavaju i sveprisutne rekapitulacije godine za nama, brojna svođenja računa, ali i donošenje planova za budućnost, odnosno odluka kojih se valja pridržavati u narednom periodu. U jednom skromnom pokušaju da narednu godinu i sebi i Vama, poštovane čitateljke i čitaoci, učinim unekoliko podnošljivijom, sastavio sam jedan kratak spisak aktivnosti koje će nam možda pomoći da zajedno, s osmjesima na licima, nekako izguramo i taj dvanaesti đir oko Sunca u ovom milenijumu.

Nedavno je na Cetinju svečano otvoren rekonstruisani Dvorski trg. Aminovali su ga đonovi najviših crnogorskih zvaničnika. Prošetali su glavari luksuznim, bijelim pločnikom, dok su im se nad glavama njihali crveni kišobrani. Zaista, sada se drevna crnogorska prijestonica može podičiti jednim uređenim javnim prostorom, koji odlično pristaje starim, stilizovanim građevinama u okolini. Ovaj poduhvat samo je dio trogodišnjeg projekta uređenja istorijskog jezgra Cetinja, što je, kako često napominju premijer, ministar kulture i gradonačelnik, krupan korak ka vraćanju starog sjaja ovom gradu. Međutim, mora se priznati da je krajnje upitna potreba za takvim sjajem, za estetskim šepurenjem na površini. To pogotovu dolazi do izražaja kada se ona malo zagrebe.

Sedamnaesti novembar dvije hiljade jedanaeste godine. Datum koji je dugo iščekivan, a koji će svakako ostati upamćen. I ponovo će prokleta crnogorska dvojakost, ta sveprisutna podijeljenost kreirati dvostruko poimanje tog datuma: jedni će reći da je veliki protest studenata konačna prekretnica u obamrlom nam društvu, dok će drugi u ovom događaju vidjeti samo još jednu u moru ujdurmi, kakve se serviraju punih dvadeset godina.

Konačno se desio i taj toliko čekani i tako nam potrebni 17. novembar. Crnogorska studentarija je, izgleda, konačno stasala u studente i nakon dugih 20 godina ćutanja javno obznanila svoje postojanje i nepristajanje na ovu i ovakvu političku i društvenu stvarnost i odnos državnih institucija prema generacijama koje dolaze. Zaista je lijepo bilo toga dana vidjeti rijeku mladih ljudi ujedinjenih zajedničkim idejama, biti dio mase koja odlučno želi i zahtijeva bolje i pravednije društvo, skidajući konačno okove našeg tradicionalnog podaništva i apatije. Zamjerke na račun organizacije i umjerenosti zahtjeva donekle stoje, ali treba imati na umu da ni Usain Bolt nije istrčao iz porodilišta; dakle, ne može se očekivati sve i odmah, niti je to racionalno zahtijevati u državi u kojoj studenti, do ovog događaja, nikada masovno nisu izašli na ulice, državi koju je zaobišla i 1968, državi koja nikada u svojoj viševjekovnoj istoriji nije demokratskim putem smijenila vlast. Pogotovo ne u državi u kojoj medijski eksponiraniji među studentima danima pred protest dobijaju anonimne prijetnje fizičkim nasiljem, pa čak i likvidacijom, dok sa druge strane, vodeći nezavisni medij nekoliko dana pred protest iznosi, iako većinom istinite, nesrećno formulisane informacije koje su za posljedicu imale kompromitovanje protesta u javnosti prije nego što se on uopšte i uspio održati.