Ovih dana obilježavaju se dva tragačka jubileja – dvije godine postojanja portala, kao i godina nadasve burnog života rubrike Dvogled. Moj pobratim Goran, zvani Stiven Haubica, i ja smo, sada već davnog maja 2011. godine, na predlog glodg urednika Nikoča oformili ovo leglo kritičko-palamudilačkog dušenja. Već u startu smo pokazali stidljive, a ubrzo i jasne secesionističke težnje. Pošto je gospodin Nikočević iz našeg dobro osmišljenog atentata (kojim smo htjeli iskorijeniti njegov diktatorski način poslovanja, a potom preuzeti upravljanje portalom i ispuniti ga eksplicitnim sadržajima svih vrsta) izašao tek s pokojom uvrnutom nogom, poslužili smo se taktikom nama ideološki bliskih stanovnika Južne Osetije, te proglasili momentalnu nezavisnost. No, slično našoj istočnoj braći, priznalo nas je svega par blogova. Pomireni s činjenicom da smo dostigli neki realni maksimum, nastavili smo djelovanje u okviru tragačkih granica, no faktički nezavisni od „režima Crvenog stopala“, kako smo u trenutku raskalašnog humora krstili naše vladare (inspirisani brovserskim simbolom portala). S vremena na vrijeme, u noćima posmatranja društvenih devijacija sa okolnih podgoričkih brda, do nas su dopirali uzvici podrške naše drage Aligrude, urednice „U megapikselima“, ali tri nedodirljive prorežimske rubrike uvijek bi pravovremeno reagovale i sprječavale ujedinjenje ova dva slobodarska punkta. Valja pomenuti i konstantnu pomoć nesretne podkučke lektorice Bilje, koja nam je tajnim kanalom doturala Evian i vojvođansku soju (pojma nemam okle joj to).

Prvi maj, međunarodni praznik rada, simbol borbe radničke klase, datum kada u velikom broju država, pa i onih znatno naprednijih od naše, svake godine možete vidjeti rijeke ljudi koji javnim demonstracijama nezadovoljstva traže prava koja im po prirodi stvari neotuđivo pripadaju, u Crnoj Gori je, kao po nekoj inerciji, propraćen uglavnom – tišinom.

Dvadeset prvi je vijek, civilizacija na svim poljima pomjera vrhunce, tehnologija dostiže rezultate koji su prije stotinjak godina smatrani domenom naučne fantastike. No, pod okriljem ekonomskog i naučnog napretka, ljudi kao da nijesu posvetili dovoljno pažnje uređenju sopstvenih odnosa. Gotovo pet hiljada godina nakon prvog zabilježenog rata, koji se, prema nekim tvrdnjama, zbio na prostoru današnje iračko-iranske granice (2700. g. p. n. e.), svijetom i dalje bijesne ratovi. Kodifikacija međunarodnog prava učinila je da međudržavni oružani sukobi vremenom postanu prava rijetkost, ali čini se da danas kao nikada svijet tresu međuetničke netrpeljivosti.

U eri kada medijske slobode postaju sveti princip javnog informisanja, kada se na temu objektivnog i nepristrasnog izvještavanja organizuju međunarodni simpozijumi, kada novinarstvo prerasta u Sauronovo oko javnih djelatnosti, itekako su živa medijska udruženja kontrolisanih umova. Ti svojevrsni relikti autoritarnih tradicija, skovani po ugledu na Gebelsovu propagandnu mašineriju, zasipaju javno mnjenje isključivo informacijama sa žigom odobrenja najviših vladajućih instanci. Mjera u kojoj se pridržavaju kodeksa sopstvene profesije srazmjerna je poštenju prvaka našeg političkog teatra. Potraga za istinom njihova je tabu tema, a krojenje odgovarajućih istina uža specijalizacija.

Mnogo lavine obrušilo se prethodnih dana – što sniježne, što oralne. Čitav region zadesila je sumanuta bijela nepogoda, kakva se odavno ne pamti. Sudeći po crnogorskim, ali i okolnim glasilima, upravo se na našu zemlju obrušilo ponajviše pahulja (pahulje – kako nježno zvuči), koje su za par dana izgradile teško osvojivu, ledenu tvrđavu. I, kao što to obično biva, počela je borba na dva fronta. Prsa u prsa s ogromnim smetovima, pametovanje naoštrenim jezicima. Jedni su radili, a drugi simulirali rad. A oni treći, nesvrstani, ćutali su i preživljavali.

U Crnoj Gori stanje redovno – snijeg nas i dalje iznenađuje usred zime, struju plaćamo skuplje nego ikad, i to stranoj korporaciji, iako ne možemo biti sigurni ni da ćemo je uopšte imati kroz nekoliko dana, KAP i Željezara su u velikim dugovima i na rubu stečaja, kao sjajni primjeri besprekornog privatizacionog procesa koji je sprovela naša nenadmašna i nadasve poštena vlast, a narod ponovo, po nekoj bizarnoj višedecenijskoj navici, ćuti, trpi i - plaća. Ali, ako im je vjerovati na riječ, kao i obično, sve je pod kontrolom. Naime, ako ste ovih dana odlučili da uključite bilo koje od dostupnih sredstava informisanja, šanse da ste naišli na ohrabrujuća i umirujuća obećanja i prognoze našeg u zadnje vrijeme neobično hiperaktivnog premijera – bilo sa lopatom u rukama bilo iz fotelje u udarnom terminu na talasima neke od televizija, veće su od vjerovatnoće da ćete u narednim godinama upravo vi plaćati za neodgovorno poslovanje tamo nekog Olega Deripaske. Ponekad se, slušajući bajkovite prognoze i opravdanja očiglednih i neoprostivih grešaka u vođenju države, zapitam da li možda živimo u nekim drugim stvarnostima, da li možda tamo negdje u tuđoj percepciji postoji neka druga Crna Gora, u kojoj zaista stvari stoje najbolje moguće, i koja je, kako apologete režima vole da naglase, uspješan primjer u regionu. Po kojim to parametrima i kome u ovakvom stanju mi možemo biti primjer, ostaje nejasno.