Osmijeh na licu studenta Fakulteta političkih nauka. Pun ponosa, osjeća olakšanje, kao da mu je pao kamen sa srca, kamen kojeg pokušava da se otarasi već četiri godine. Danas je dan kada prima diplomu koja mu potvrđuje završene četvorogodišnje studije. Prvi dan ostatka njegovog života. Poslije ovoga počinje period u njegovom životu kada neće zavisiti od svojih roditelja, uskoro će stati na svoje noge, počeće polako sam da gradi svoj put, da, ispunjavajući svoje snove, traži mjesto u društvu, penjući se na društvenoj ljestvici svojim poštenim radom. Nekoliko mjeseci kasnije: potpuno drugi osjećaj, dobio je udarac od borca super-teške kategorije, realnosti. Depresija, nervoza, strah, melaholija umjesto prvobitnog osjećaja ponosa. Njegova očekivanja daleko su od ispunjenja, jednostavno ne vidi izlaz.

Naravno, pitanje koje neizbježno slijedi nakon opisa sudbine ovog studenta je: ko je kriv za ovo - student sam, ili sistem obrazovanja?

Nedavno, na našem fakultetu 159 studenata dobilo je diplomu za završene osnovne studije. Citiraću informaciju sa veb stranice fakulteta: „Po završetku trogodišnjih studija studenti stiču Bachelor diplomu, koja im omogućava zaposlenje u okviru svoje struke, a takođe imaju mogućnost da nastave akademsko usavršavanje na višim nivoima studija.“ Većina njih se odlučuje za drugu navedenu opciju. Ali uzmimo za primjer studente koji ne krenu tim putem. Fakultet je jasno stavio do znanja da i Bachelor diploma omogućava zaposlenje u okviru struke. I još jednom, udarac ispod pojasa borca super-teške kategorije, koji nije saglasan sa tim. Naravno, realnost je drugačija. Šta da društvo radi sa ovoliko diplomiranih? (Ovdje je uzeto u obzir da će i studenti koji su se odlučili za nastavak studija kad-tad završiti. Barem većina.) Obezbijediti im svima posao u struci? Svima je jasno da je to gotovo nemoguće. Podaci iz stručnog časopisa Zavoda za zapošljavanje govore dovoljno. Na primjer, na tržištu rada ponuda za politikologe, stepen specijaliste je dvadeset i osam, dok je tražnja nula! Zaposlenih u 2009. godini sa ovim stepenom obrazovanja je samo pet. Još jedan primjer: ponuda radne snage za Bachelor politikologe, smjer diplomatija je dvadeset i dva, dok je tražnja samo jedan! Deset njih je zaposleno u 2009. godini.
Vratimo se na početak, krenimo analizu iz korijena. Dva su puta. Prvi vodi stvaranju elitnih fakulteta, tj. ograničavanju broja studenata. Drugi je ovaj kojim crnogorski sistem obrazovanja godinama korača. Svima je jasno da se iz godine u godinu na tržištu povećava broj radno sposobnih. Dokle tako? Ljudi sa visokim obrazovanjem neće htjeti da bace sve te godine školovanja i zaposle se u pekarama, trafikama, i tome slično, što su mogli i bez pređašnjeg ulaganja u školovanje. Potpuno legitimna odluka. Ali bez sumnje, slijepa ulica za njih. Biće onih koji će biti primorani da prihvate posao van struke, život će ih na to natjerati. I danas smo u mogućnosti da vidimo veliki broj takvih. Drugi eksterni faktor koji ima mogućnosti za ostvarenje je taj da će ljudi sa manjim obrazovanjem imati veće nadnice. Tako, na primjer, jedan poljoprivrednik ili radnik na građevini će imati veće nadnice, jer će biti sve manje zainteresovanih za taj posao, te će poslodavci morati da podižu nadnice tom malom broju radnika koji im je dostupan. Jednostavno, zanatlije će biti bolje plaćeni od visokoobrazovanih. Sve je to lako ekonomski dokazivo.

Elitni fakulteti bi smanjili broj studenata. Jedan od načina je vraćanje prijemnih testova. Tako bi se izjednačile sve srednje škole u zemlji, i svim učenicima bi se dale podjednake šanse za upis na fakultet za koji apliciraju. Gubljenje vremena je napominjati da sve srednje škole nisu ni približno slične, a kamoli iste. Ovim bi se donekle učenici sveli na jednak početni položaj. Drugi način je da se kriterijum podigne, jer svjesni smo da (iako svakodnevno i na svaki ćošak možemo čuti žalopojke studenata) je već zašao ispod praga. Jednostavno je, ne mogu svi da završavaju fakultet. Još jedan udarac realnosti je i taj trenutak suočavanja sa činjenicom da smo svi rođeni sa različitim sposobnostima, bilo intelektualnim, bilo fizičkim, i da se društvo sastoji od visokoobrazovanih ljudi, sa svim povlasticama koje taj stepen obrazovanja podrazumijeva u odnosu na niže, ali upravo i od ljudi sa tim nižim nivoom obrazovanja koji će zauzimati ne toliko cijenjena i zvučna mjesta, i sa svim onim nuspojavama koja ona donose.

Ako ne postoji neki međusistem, treba izabrati jedan od ova dva puta. Da li je cilj društva da se puni budžet i podiže procenat visokoobrazovanih, da bi se ispunila jedna od normi Evropske unije, primanjem što je više moguće studenata, pa, ako treba, da se naknadno povećava taj već veliki broj (što je bio slučaj ove godine sa brucošima našeg fakulteta)? Sve to, naravno, sa sobom nosi eksterne efekte, koji u krajnjoj liniji mogu biti nepovoljni po društvo. Ili, barem približno odrediti broj onih sposobnih za fakultetsko obrazovanje i samim tim uravnotežiti broj ljudi potrebnih za razna zanimanja, na kojima će svako moći na najbolji način da ispolji svoje već predodređene mogućnosti.

Crnogorski sistem obrazovanja je, po svemu sudeći, odabrao svoj model.

Srđan Orlandić, Fakultet političkih nauka, Univerzitet Crne Gore