Jedan od bitnih izazova sa kojima će Crna Gora morati da se suoči da bi se razvila u pravu liberalnu demokratiju jeste rodna (ne)ravnopravnost. Ostvarivanje jednakih mogućnosti i uspostavljanje jednakih prava i standarda za sve građane i građanke nije problem koji postoji samo u Crnoj Gori (daleko od toga), ali taj problem je u našem društvu izraženiji, ozbiljniji i kompleksniji u poređenju sa drugim evropskim zemljama. Položaj žena u politici posebno je značajna i osjetljiva tačka u kontekstu ove problematike i zbog toga na nju treba obratiti posebnu pažnju.

Zašto je rodna neravnopravnost problem?

Rodna neravnopravnost je problem jer nije u skladu sa duhom ideje o savremenoj demokratiji i njenim vrijednostima. Diskriminacija žena samo zato što su žene, različiti standardi za vrednovanje uspjeha muškaraca s jedne i žena sa druge strane, manje mogućnosti za napredovanje u karijeri, nepostojanje faktičkog uticaja na donošenje bitnih odluka u društvu – sve ove pojave nisu pravedne i nisu dobre za same žene, jer ih sputavaju u njihovim stremljenjima, ograničavaju njihove izbore i često utiču na njihovu percepciju sopstvenih ciljeva kao nedostižnih samo zbog pripadnosti ženskom rodu.

Rodna neravnopravnost nije korisna za društvo, jer prepolovljava mogućnosti za korišćenje ljudskih resursa. Ukoliko polovina stanovništva nema adekvatne mogućnosti za razvijanje svojih talenata i ukoliko perspektiva građanki u tom pogledu biva stalno i snažno sužavana, društvo će trpjeti gubitke – odreći će se velikog dijela sopstvenih potencijala.

Suočavanje sa ovim problemom, konkretnije, integracija rodnog aspekta u ključne političke tokove, biće jedan od preduslova za napredak Crne Gore u evropskim integracijama – dokazi za to mogu se naći u brojnim deklaracijama, rezolucijama i ostalim dokumentima Savjeta Evrope, Evropskog parlamenta, Evropske komisije, Evropskog suda za ljudska prava itd. Takođe, to će biti put ka prepoznavanju i hvatanju u koštac sa drugim oblicima diskriminacije u društvu, kao što su diskriminacija po osnovu nacionalnosti, vjere, seksualne orijentacije, godina itd.

Treba imati na umu i različitost između muškaraca i žena, pri čemu ta različitost mora biti shvaćena ne samo kao bogatstvo i prednost, već i kao nužnost. Dakle, pored toga što je takav pristup pravedan, on je i neophodan, jer je društvo XXI vijeka društvo različitosti. Različitost je naša sadašnjost i (još više) naša budućnost. Stoga će društvo bez adekvatnog pristupa ovakvoj problematici biti osuđeno na propast.
Druga bitna kategorija koja stoji naspram različitosti jeste jednakost. Opšta deklaracija o ljudskim pravima, koja je donijeta 1948. od strane Ujedinjenih nacija, prepoznaje jednakost u pravima i ljudskom dostojanstvu kao temeljnu kategoriju na kojoj počiva ideja o ljudskim pravima. Samo kroz ostvarivanje te ideje otvara se mogućnost za prosperitet društva; različitost u pristupu, načinu razmišljanja kao nešto što je dato, i jednakost u pravima, mogućnostima kao nešto što je zadato, komponente su čija će sinteza omogućiti da se društveni resursi iskoriste na mnogo bolji (profitabilniji) način. Aktivno učešće žena u politici moglo bi da utiče na svojevrsno oplemenjivanje ovog polja društvene djelatnosti (polja moći - najbitnijeg, meta-polja, rekao bi Burdije), koje se tradicionalno percipira kao ,,muško’’ polje u kome caruje agresivna, nemilosrdna borba za dominaciju i ,,mjesto pod suncem’’.

Ovakav pogled na politiku i statistički se može izmjeriti – prema jednom istraživanju, na pitanje ,,Da li ste zainteresovani za politiku?’’ većina muškaraca (62.5%) odgovara potvrdno, dok većina žena (69%) odgovara odrično - odnos je skoro obrnuto proporcionalan. Uz to, Crna Gora trenutno ima samo 11% žena u parlamentu, što je najniži procenat u regionu.

Brojke koje se tiču položaja žena na tržištu rada i njihovog napredovanja u karijeri takođe su zabrinjavajuće. Prosječna ženska plata je 13% niža od prosječne muške plate, što znači da je, generalno, ženski rad na tržištu manje vrijedan od muškog. Interesantne su, recimo, i cifre koje se odnose na stepen obrazovanja zaposlenih u državnoj upravi. Žena sa najnižim stepenom obrazovanja (osnovna škola) ima oko 80% (prema 20% muškaraca), dok je procenat žena sa najvišim stepenom obrazovanja (doktorat) oko 15% (prema 85% muškaraca) – dakle, odnos je opet gotovo obrnuto proporcionalan.

Ovakvo stanje se, naravno, može objasniti nedostatkom motiva kod žena s jedne strane i uopšte sviješću muškaraca i žena (habitus), i nedostatkom realnih mogućnosti za posvećivanje profesiji s druge strane (polje). Upravo je totalitet ovog segmenta društvene strukture problematičan. Živimo u patrijarhalnom društvu koje je, što se rodnih odnosa tiče, zarobljeno u okovima tradicionalizma. Ljudska bića bivaju posmatrana, vrednovana, klasifikovana kroz prizmu velikog broja stereotipa, koji zavise isključivo od pripadnosti određenom rodu. To se može primijetiti i u statistikama kakve su gore iznijete, u jeziku (posebno bitna, zanimljiva i slikovita kategorija za posmatranje u ovom kontekstu) i simboličkom nasilju, fizičkom nasilju, socijalnim konstruktima itd.

Jedan od najvećih problema jeste prepoznavanje rodne neravnopravnosti u društvu kao nečega što nije dobro i što treba mijenjati, jer ljudi usvajaju obrasce razmišljanja i ponašanja koji im bivaju nametnuti u procesu socijalizacije, pa nejednak položaj muškaraca i žena vide kao nešto po sebi razumljivo, prirodno, normalno.

Suočavanje s rodnom neravnopravnošću mora uključiti dvosmjerni pritisak: odozgo i odozdo. Politika je, kaže Burdije - polje moći. A oni koji imaju moć pišu zakone. Potrebno je donijeti adekvatne zakone koji bi obezbijedili veću participaciju žena u politici i omogućili da zastupaju ženske interese. Pritom se obično misli na parlament i kvote. Ipak, tu se javljaju dva problema: 1) kakav je taj zakon - koliko ostavlja prostora za manipulaciju i samovolju moćnika; 2) da li će žene u parlamentu zastupati ženske interese ili će se ponašati samo kao ,,partijski pioni’’. Našim novim izbornim zakonom propisana je kvota od 30%. Ali, izvršna direktorka Srednjoevropske mreže za ravnopravnost polova Sonja Lokar kaže da će se taj zakon vrlo teško primijeniti jer nema kaznene odredbe, a partije dobro poznaju metode za izbjegavanje propisanih obaveza. Što se drugog problema tiče, žene treba da budu solidarne i jedinstvene, te da izračunaju kada i kako treba tražiti moć (na primjer, naći mehanizme za uslovljavanje pred izbore). Marksovski rečeno, žene treba da dostignu svojevrsnu rodnu svijest.

Pritisak odozdo podrazumijevao bi uticaj na društvo i svijest građana i građanki. To se može ostvariti putem medija, obrazovnih institucija, te organizovanjem raznih skupova, seminara i konferencija sa edukativnim karakterom ii radi potenciranja ove problematike. Jedna od takvih konferencija, pod nazivom ,,Žene u politici’’, održana je u novembru prošle godine u Budvi, a organizovao ju je Fakultet političkih nauka u saradnji sa Fondacijom Konrad Adenauer i Fondacijom Eduardo Frei. Uz pohvalu za veoma kvalitetnu organizaciju ovog inspirativnog događaja, te za odabir govornika i govornica (među kojima je bila i pomenuta sociološkinja, aktivistkinja i političarka Sonja Lokar), ostaje nada da će u budućnosti takvih skupova biti sve više, jer je duh tolerancije, razumijevanja i jednakih šansi koji se pomalja kroz obrazovanje, dijalog i suočavanje sa stereotipima, ono što je našem društvu potrebno da bi se zdravo razvijalo i, za početak, dostiglo makar nivo zapadnoevropskih zemalja u pogledu rodne ravnopravnosti.

Draško Vlahović, Fakultet političkih nauka, Univerzitet Crne Gore