Kažu da u ratu prvo strada istina, pa sve ostalo. Tom logikom, u vrijeme krize u društvu prvo strada moral, ali ne ona vrsta morala kojom se bave bacači kletvi iz obližnjih hramova, niti dežurni (ne)vladini čuvari, pa čak i komšinice koje uz trač partiju proćakulaju kad i s kim ste sinoć došli – ne, u ovoj dvadesetdvogodišnjoj krizi je stradao politički moral.

Student Fakulteta političkih nauka se, nakon dobijanja diplome ove prestižne ustanove, prijavio na Zavod za zapošljavanje radi pronalaženja posla; uslijed nedostatka istog, Zavod mu je ponudio prekvalifikaciju u, ni manje ni više, bageristu; studentkinja Građevinskog fakulteta je dobila ponudu da postane frizerka; pravniku su obećali posao vozača autobusa. Urbane legende koje su nas zasmijavale nažalost postaju naša stvarnost, i dok razmišljam o tome kako je voziti bager, premijer odmara u Maroku – dobrodošli u crnogorsku verziju neoliberalne ekonomije.

Suočimo se sa istinom – nismo bili dobri đaci, i tranzicija nas nije ničemu naučila. Već dvadeset godina se vodimo tipično crnogorskom parolom „dobro je kako bi moglo biti“, a poznajući sopstvene političare (a imali smo dovoljno vremena da ih dobro upoznamo), primorani da biramo između dva zla, učinili smo ono najgore, povili glavu i ćutali. Muk koji je dugo bio karakterističan za naše društvo je prekinut 17. novembra i to od strane generacije kojoj je bilo dosta ćutanja njihovih roditelja. Želim da vjerujem da je taj protest uzdrmao mnoge fotelje. Ne zato što su studenti mogli da sruše Vladu ili preduzmu neke slične akcije, već zato što se desilo ono za šta su mnogi govorili da je nemoguće: građani Crne Gore su javno počeli da pokazuju nezadovoljstvo, ne samo Vladom, već i Opozicijom. Takav bunt se nije svidio ni Mandiću, ni Lukšiću, ni Medojeviću, a i kako bi, kad studenti nisu birali strane, već stvarali svoju, čistu, građansku.
Nerazumijevanje koje političari svakodnevno pokazuju, bilo da su predstavnici Vlade ili Opozicije je posljedica njihovog lagodnog života – nažalost, oni nisu i neće na vrijeme shvatiti u kom se stanju nalaze građani Crne Gore. Izmoreni korupcionaškim aferama, bijesni zbog cijene struje, bolesni zbog neprohodnosti puteva, građani se osjećaju izdanim. Vlast je najviše ugrožena kada dovede društvo u takvu situaciju gdje nema više šta da se izgubi. Ogoljeno društvo vodi želja za pravdom. Nažalost, pravda se teško nalazi u crnogorskim institucijama, i stoga će je građani morati potražiti na njenom iskonskom izvoru – ulici. Scenario u kome se ovdašnja politička elita dobro snalazi je nalaženje polurješenja koja bi trenutno zadovoljila javnost, ali sada ni to nije moguće. Državna kasa je prazna, a „prijateljskih“ tajkuna nigdje na vidiku. Ipak, bahatost moćnika prelazi sve granice pristojnosti, a poruke tipa „snađite se“, „izađite iz kafića“ i „tražite subvencije“, dovode nas do zaključka da su političari toliko ogrezli u nemoralu i postali bezosjećajni na, slobodno se može reći, vapaje sopstvenog naroda.

Ovih dana se govori o izglasavanju nepovjerenja Vladi, i nezavisno od toga da li će ova inicijativa proći u parlamentu, jasno je da su građani izgubili povjerenje ne samo u političare već i u samu politiku kao društvenu pojavu. U očima ljudi politika predstavlja nužno zlo, krivimo je da truje društvo, a novonastalo ponašanje premijera ne pomaže. Ne prihvatajući kako sopstvenu, tako i Vladinu krivicu za sadašnje stanje u zemlji, premijer je upozorio organizatore protesta od 15. decembra da bi budući protesti mogli da ugroze integracije Crne Gore u Evropsku uniju. Očita zamjena teza, koja vrijeđa svakog slobodomislećeg čovjeka, nije bila očekivana od nekog kao što je Igor Lukšić. Šta se desilo sa tolerantnim premijerom koji voli kompromise? Zar nije mogao da uspostavi kompromis sa sopstvenim narodom i da prizna da je djelimično kriv, ili je kompromis luksuz koji je rezervisan samo za nacionalno-identitetska zamajavanja?

Iskreno, zabrinut sam za našeg premijera. Zabrinut sam jer optužuje nezadovoljne građane da usporavaju i rizikuju buduće evrointegracije Crne Gore. Kako 10 000 ljudi koji pokazuju svoje građansko nezadovoljstvo mogu usporiti integracije Crne Gore? Da li premijer zna da je današnja Evropa izgrađena na ideji građanske unije, da je socijalni bunt osnova razvitka francuskog društva, da su hiljade Evropljana koji su proveli stotine sati na ulicama i trotoarima evropskih prijestonica ono što čini Uniju onakvom kakva jeste? Nisu političari stvorili Uniju, već građani, srce, i temelj Evrope nisu internacionalne kompanije i milioneri, već su to ljudi. Kao što Restisi i Amani, Šinavatre i Deripaske ne smiju biti oslonac ove zemlje, jer oni i njihov kapital su prolazna stvar – stub ove zemlje mora biti i ostati Njegova svetost: Građanin.

„Ljuljaj, ljuljaj brod dok sve loše van ne ispadne
Ljuljaj, ljuljaj brod dok sve glave se ne isprazne
Ljuljaj, ljuljaj brod više isprike ne vrijede
Dokad ćemo pustiti da nas cijede?“

Radoš Mušović, Fakultet političkih nauka, Univerzitet Crne Gore