Grafika kao život

U lozi porodice Šobajić su imena pjesnika, političara, etnografa, etnologa, dramskih pisaca, fotografa... Jedan je ipak ispred ostalih - veliki crtač Ilija.

Ilija Šobajić je rođen 1876. godine u Danilovgradu. Rano mu je ustanovljen daltonizam, ali i veliki crtački potencijal koji je „dijagnosticirao“ Jovan Jovanović Zmaj. Prva djela rodonačelnika crnogorske grafike su objavljena u listovima „Veseljak“ i „Neven“. Šansu u beogradskoj Realnoj gimnaziji je dobio kao stipendista Knjaževine Crne Gore. Odatle se 1895. godine preselio u Beč i za pola decenije uspješno okončao studiranje na Akademiji umjetnosti. Na samom početku novog vijeka ide u Pariz i tamo završava Veliku školu lijepih umjetnosti. Po povratku u Crnu Goru je bio radno angažovan na Cetinju i u Nikšiću. Nakon rata 1919. godine odlazi u Beograd i tamo ostaje do kraja života 1953. godine, da bi nedugo zatim njegovi posthumni ostaci bili preneseni u Nikšić.

Ovaj veliki grafičar raskošnog talenta je puno putovao i obilazio evropske zemlje sa bogatom umjetničkom istorijom. Nije mogao potpuno doživjeti raskoš tih djela, jer nije mogao zapaziti njihovu boju. Ipak, njegova sposobnost da uoči detalje mu je kasnije dala slobodu izraza. Sa putovanja je, pored znanja i crtačke vještine i umijeća bakropisa donesenog iz Minhena, donio u sebi impresije posmatranja barokno kitnjaste bečke katedrale, preciznosti kontura Ajfelovog tornja, lučne linije italijanskih tornjeva i koloseuma, oštrine i sigurnosti crta belgijske gotike...

Ilija Šobajić je radio kao ilustrator poštanskih marki, publikacija i knjiga, pa i kao kreator nacrta za novac, plakete, medalje i ordene. Najveći dio njegovog crtačkog umijeća je prikazan na izložbi u Beogradu 1926. Ono je podrazumijevalo: anatomske studije, pejzaže, portrete i kompozicije. Njegove anatomske studije obiluju suptilnošću oblika, izražajnošću i vještinom artikulacije linije i sijenke. Pejzaže je radio sa blagom dozom ekspresionizma. Najviše emocija je unio u oslikavanje tvrđave Onogošta. Portreti svakako zauzimaju bitno mjesto u Šobajićevom stvaralaštvu, u njima je veoma dobro izrazio karakter modela i postigao fotografski realizam. Efektnost crteža je postizao kombinacijom olovke i krede.

Preciznost, suptilnost, nadahnutost i filigrantski osjećaj za detalj su ga činili posebnim. Šobajićevi crteži, osim umjetničke vrijednosti, predstavljaju značajan i pouzdan dokaz o izgledu ljudi, objekata i cjelokupnog ambijenta jednog vremena. Etnografski motivi, koji prožimaju njegova djela, su jasan identitetski pečat. Prikazani su na način koji bi omogućio da potpuno uvjeriljivo služe kao nacrti za ponovnu izradu tih predmeta: gusala, čibuka, džeferdara...

Zbog svega toga, djelo Ilije Šobajića traje već više od pola vijeka po njegovoj smrti i trajaće vječno. Bio je to čovjek koji se upustio u trku sa foto-aparatom. I nije je izgubio...

Luka Rakojević, Fakultet umjetnosti, Univerzitet Donja Gorica