Dobra smrt

Kami je počeo jedan svoj esej raspravom o ljudskom životu, apsurdu i svrsi ljudskog bitisanja. Vrijedi li živjeti, postojati i šta naš lični život predstavlja u moru svemira. Vrijedi li postojati ili jednostavno izvršiti samoubistvo.

Ne, Dobra smrt ne bavi se samoubistvom, ali bavi se ljudskom prirodom, lutanjima i strahovima utkanim u savremeni kontekst eutanazije i vječitih etičkih i moralnih dilema. Glavni junak luta životom, obdaren ili kažnjen, zavisi od vašeg ličnog doživljaja, tajanstvenom sposobnošću da bez tragova oduzima ljudske živote, progonjen svojom prošlošću, u vječnoj dilemi o pravičnosti svojih postupaka, on luta kao utvara, tražeći svoju svrhu i kažnjavajući sebe iznova i iznova zbog svoje prošlosti. Likovi su duboki, realni, a oslikavaju sve nedaće savremenog svijeta i proživljavaju te patnje tipično moderno. Sudar tradicije i modernog, oslikan u odnosu majke i sina, sukobljava stara i nova etička viđenja, sukobljava religiju sa narastajućim talasom ateizma i nemogućnosti savremenog čovjeka da se identifikuje sa religijskim učenjima i božanskim otelotvorenjima.

No ja nisam književni kritičar, nisam ni pozorišni, no se samopozvah da napišem par redova o ovoj predstavi.  Krenuo bih od muzike. Ima je tačno onoliko koliko treba, kroz cijelu predstavu. Tiha lagana podloga prati tok radnje i nagovještava sumoran kraj. Scenografija je, prije svega, interesantna za vidjeti, a daje mogućnost glavnom junaku da istakne možda jednu skrivenu crtu njegove moći (ili kletve) - on se igra ljudskim životima. Kao što se igra ljudskim životima, tako tokom čitave prestave okreće kocku sudbine dvoje mladih roditelja, priziva ih i sklanja sa scene kada on hoće, on vrti njihovu praznu muzičku kutiju, a konstantno je okružen kockama (stijenama)  i kanjonom. Kanjonom prošlosti u kojem više ne teče rijeka, rijeka je presušila, kao i njegov brat kojeg je ubio kraj te rijeke. Vučje zavijanje progoni ga kroz predtavu, ali ne zavijaju vukovi, on sam laje na sebe, reži na to što radi, plače zbog bratovljeve smrti.

Od svih predstava koje sam do sada gledao sa Mišom Obradovićem ovu ulogu je najbolje iznio. Snažno izražene crte svog lika, njegov izgled, sam način kretanja i govora prikazuju nam njegov unutrašnji svijet, rastrzan između svoje moći, ili kletve, i etičke opravdanosti svojih postupaka. Dragica Tomas je bila izuzetna, bez sumnje uloga koju je malo ko mogao da odglumi na takav način. Dejan Ivanič svakoj ulozi da nešto svoje i jedinstveno i, iako je ovo tragedija, čak me je i zasmijao par puta. Ana Vujošević je u toku predstave doživjela ogromnu transformaciju i ponijela težinu bola i patnje majke za djetetom na način na  koji niko ne može ostati ravnodušan. I za kraj, Kristina Stevović, da budem iskren - njena prva uloga koja mi se svidjela. Jedna prava pozorišna gluma ispunjena suptilnošću i detaljima koji odaju utisak pravog proučavanja i shvatanja suštine lika kojeg tumači.

Imajući u vidu u kakve je mediokritetne komade ulagano para i para prošlih godina, u ovu predstavu je uloženo mnogo, a  malo je, trebalo im je dati sve...

Nemanja Stankov, Fakultet političkih nauka, Univerzitet Crne Gore