Snijeg, na pjenu od mora

Mnogo lavine obrušilo se prethodnih dana – što sniježne, što oralne. Čitav region zadesila je sumanuta bijela nepogoda, kakva se odavno ne pamti. Sudeći po crnogorskim, ali i okolnim glasilima, upravo se na našu zemlju obrušilo ponajviše pahulja (pahulje – kako nježno zvuči), koje su za par dana izgradile teško osvojivu, ledenu tvrđavu. I, kao što to obično biva, počela je borba na dva fronta. Prsa u prsa s ogromnim smetovima, pametovanje naoštrenim jezicima. Jedni su radili, a drugi simulirali rad. A oni treći, nesvrstani, ćutali su i preživljavali.

Prva blokada bila je samo uzaludna opomena. Autobus sa jedanaest putnika ostao je zarobljen usovom u Dobrilovini, nepristupačnom mjestu u drugom po veličini svjetskom kanjonu. Snijeg je neprekidno zasipao sjeverne krajeve, mirisalo je na nepogodu, no taj miris kao da nije stigao do glavnog grada, do nadležnih institucija. Biće da su omađijano posmatrali romantičnu podgoričku noć, prošaranu zaigranim pahuljama. Usnuli od bajkovitog prizora, zaboravili su svoje obaveze. Previdjeli su opasnost u kojoj su se ubrzo našli putnici iz Dobrilovine, ali i sa platijskog i pivskog druma. Te večeri nije obustavljen saobraćaj. Ljudi su iznenada ostali zarobljeni u svojim paralisanim vozilima. Počela je borba s vremenom, sa strahom, dok su se nad zarobljenima zlokobno nadvijale ogromne gomile zbijenog snijega, pripijenog uz vertikalne stijene iznad puta. Preostala je nada u skoro spasenje, nada da će se lavine primiriti dok spasioci ne obave svoje. Tako malo odlučivalo je o sudbini zametenih ljudi. Jedan pokret, jedna pukotina. Minibus bi u takvim uslovima postao igračka. Srećom, priroda se smilovala. Još nije pokazala svoje najsurovije lice.

Bez uvođenja vanrednog stanja, u danima kada je to sasvim bilo potrebno učiniti, država je zašla pod sjenku novog prijetećeg ciklona. Putevi su ponovo ostali otvoreni, ljudi se, bez obzira na to bili pripremljeni ili ne, opet zaputili u saobraćajnu neizvjesnost. Ovog puta, u kritičnoj situaciji našao se voz sa pedeset putnika. Umorni, gladni, bolesni – izdržali su tri dana izolovani od ostatka svijeta. Trideset hrabrih specijalaca dopremili su im hranu, vodu i ljekove, ali i ostali zarobljeni s njima. Krenuli su kao spasilačka ekipa, bez detaljnijeg plana, a ubrzo i sami postali taoci, nemoćni da preokrenu situaciju. Sada je bilo potrebno izbaviti gotovo duplo više ljudi. Opet je povoljnije vrijeme presudilo – uz poboljšanje atmosferskog stanja, helikopter je uspješno pristao na teško dostupno tlo i nakon više letova prebacio sve putnike na sigurno.

U kojoj mjeri su institucije ostale zatečene nepogodom pokazuje i nesvakidašnja slika u Podgorici. Rekordan snijeg od preko pola metra paralisao je život u glavnom gradu, za čiju klimu se na zvaničnom članku Vikipedije kaže: „snijeg je skoro nepoznata pojava u Podgorici“. Neznanac sa bijelim plaštom preko noći je napravio haos na gradskim ulicama. Možda je tom scenariju doprinio i pomoćnik ministra unutrašnjih poslova za vanredne situacije. Istina, solidarisao se sa građanima, onim zametenim, na koncu i - bukvalno. Prvi mozak sistema za vanredne situacije našao je spas kod lokalnog stanovništva u Međuriječju, nakon neobjašnjivog vozikanja po surovom krajoliku. Pustimo li mašti na volju, možemo zaključiti da je gospodin Vanredni žrtva vladine propagandne doskočice: „Narode, protiv ovoga se ne može, vidite da svakoga može snaći.“

A onda taj naporni medijski teren, tih dana otvoren za razne igrokaze. Nametnuo se na onom drugom, palamudilačkom frontu. Glavari su se šepurili s lopatama, razni alternativni dušebrižnici držali moralne bukvice, televizije se poigravale tehnologijom stavljajući u posve apokaliptičan okvir aktuelna, vanredna dešavanja. Dominantna sniježna muka, tu i tamo prožeta emotivnim scenama i izjavama, sve pod velom dramatičnih tonova. Televizorima su letjele dežurne, sveprisutne špice, sa zadatkom da gledaocima lede krv u žilama. Odisale su nekom nepotrebnom brutalnošću, histeričnom iskidanošću koja nas je navodila da se zapitamo: „Čekaj, je li ovo smak sjutra?“. Režiseri i producenti su se očito zanijeli, onako holivudski: pustili su mašti na volju, da bi izrodili izuzetno neukusne, napadne trejlere: „Operacija Trebješica“, „Sibirska zima“, „Nevrijeme 2012“. Sjajno polazište za jednu ozbiljnu kandidaturu za finansijsku pomoć Ministarstva kulture – novocrnogorskom akcionom filmu.

Nije falilo ni prepucavanja najmudrijih vladajućih i opozicionih glava. Ni tih dana nijesu nas poštedjeli svoje prgave retorike. Svaka čast tim majstorima prilagođavanja –  koja god tema da je na repertoaru, usisaće je, obraditi, i ispljunuti javnosti sa tek pokojom izmjenom. Dobro su nam poznate te stare, oklembešene taktike. Optužbama će provijavati već ustaljene ocjene – nesposobnost, neradnost, nezainteresovanost, dok će se odbrana držati – okolnosti, rađenja najbolje što se moglo, situacija pod kontrolom. A pošto se vanredna situacija okonča, akteri će sa visinskih priprema skoknuti na ugrijanu proljećnu scenu. Blago nama: ni u onako teškim danima nijesu nas obradovali nekom originalnom promjenom. Na primjer – malo dužim odsustvom iz naših domova.

Prebrodismo i sibirsku zimu. Najteže je, kao i svake godine, onima koji se ne čuju – ljudima iz udaljenih seoskih područja. Na nesvikloj građanštini bilo je da zakuka. A za nepogodom će možda jedini zažaliti trebješki zatočenici. Nikakav mazohizam. Jer, po ocjeni predsjednika borda direktora Željeznice, proveli su se kao u Splendidu. Ako je nas slobodne pošteno zaplašila, Zavisna televizija zagrijaće im srca svake naredne subote, u 20:00. Tamo ih čeka Splendid.

Istina, ne na snijeg, no na pjenu od mora.

Nikola Nikolić, Fakultet političkih nauka, Univerzitet Crne Gore

Comments  

 

+6 #1 Ludwig 2012-02-18 17:18

Sjajno...no ipak moram odati počast makar ovim komentarom Andriji "eo" Nikoliću... da ne bi njega ko zna šta bi bilo, možda bi oni mrčni specijalci koje je maltretirao uživo naa rtcg i ranije stigli do zatrpanih. Bravo Andrija grčki poslaniče , antički tragičaru, diletantu nikšićki!

Quote

 

 

-5 #2 ! 2012-02-18 17:45

koliko gluposti na tako malom mestu... svaki tekst je sve gluplji i gluplji, a moje misljenje je bilo da od one njegove knjige ne moze nista da bude gluplje

Quote

 

 

+4 #3 Tiresija 2012-02-18 20:33

dopada mi se tekst. bilo je stvarno teško ovih dana svuda u CG sjevernije od primorja. a naše osobine - kao iz narodne epike, a radne navike, kao iz viceva o Crnogorcima (jedan lopata, trojica viču: "Aj, sokole!") gledao sam kako čovjek golim rukama iskopava zatrpani auto na parkingu. Najvažnije je da smo spremni. Stvarno nas ništa ne može iznenaditi! A i po dobrim namjerama smo takođe poznati. Kao "dobre namjere" ovoga / ove pod znakom uzvika!

Quote

 

 

-7 #4 Zeljna 2012-02-19 11:58

Dosadno!

Quote

 

 

+7 #5 Kenan 2012-02-19 13:35

Sjajan tekst, kao i uvijek!
Znače uzvika - tableticu za komplekse.

Quote

 

Refresh comments list
RSS feed for comments to this post

Add comment

Name (required)

E-mail (required, but will not display)

Website

Notify me of follow-up comments

Refresh

Send

Cancel

JComments