Crnogorsko proljeće?

U Crnoj Gori stanje redovno – snijeg nas i dalje iznenađuje usred zime, struju plaćamo skuplje nego ikad, i to stranoj korporaciji, iako ne možemo biti sigurni ni da ćemo je uopšte imati kroz nekoliko dana, KAP i Željezara su u velikim dugovima i na rubu stečaja, kao sjajni primjeri besprekornog privatizacionog procesa koji je sprovela naša nenadmašna i nadasve poštena vlast, a narod ponovo, po nekoj bizarnoj višedecenijskoj navici, ćuti, trpi i - plaća. Ali, ako im je vjerovati na riječ, kao i obično, sve je pod kontrolom. Naime, ako ste ovih dana odlučili da uključite bilo koje od dostupnih sredstava informisanja, šanse da ste naišli na ohrabrujuća i umirujuća obećanja i prognoze našeg u zadnje vrijeme neobično hiperaktivnog premijera – bilo sa lopatom u rukama bilo iz fotelje u udarnom terminu na talasima neke od televizija, veće su od vjerovatnoće da ćete u narednim godinama upravo vi plaćati za neodgovorno poslovanje tamo nekog Olega Deripaske. Ponekad se, slušajući bajkovite prognoze i opravdanja očiglednih i neoprostivih grešaka u vođenju države, zapitam da li možda živimo u nekim drugim stvarnostima, da li možda tamo negdje u tuđoj percepciji postoji neka druga Crna Gora, u kojoj zaista stvari stoje najbolje moguće, i koja je, kako apologete režima vole da naglase, uspješan primjer u regionu. Po kojim to parametrima i kome u ovakvom stanju mi možemo biti primjer, ostaje nejasno.

Takođe, interesantno je da meta redovnih kritika vladajućih političara nikako nijesu tajkuni i sumnjive kompanije koje su za svega nekoliko godina potpuno upropastili crnogorsku industriju i čije ćemo dugove, po nekoj iskrivljenoj i meni nedokučivoj logici, mi, građani, iz svojih ionako praznih džepova morati da plaćamo, već organizacije i grupe građana koje su konačno skupile hrabrost da javno izraze neslaganje i nezadovoljstvo očajnim socijalnim stanjem u državi. Valjda poučeni svojom partitokratskom tradicijom iz vremena jednopartizma, oni takve kritike vješto žele predstaviti kao udar na samu državu, prije nego vid otpora kontinuiranom pljačkanju i osiromašenju iste, sa izuzetkom jednog tankog sloja stanovništva koji se u tom procesu enormno obogatio, često i sumnjivim poslovima. Protest zbog kritične socijalne situacije tako je od strane gospodina premijera označen kao politički instruisan, nekonstruktivan i rušilački, iako je, u skladu sa opštim utiskom, to bio jedini masovni javni skup u posljednjih dvadeset i više godina u ovoj državi koji nije okupio ljude određene nacionalne, vjerske ili neke druge afilijacije, već jednostavno jedan heterogen skup građana najrazličitijih pozadina okupljenih oko jednog cilja – boljeg i kvalitetnijeg života za sve građane naše države. Onaj ko u takvoj aktivnosti može da vidi nekonstruktivnu i politikantsku pozadinu, zaista mora da ima ozbiljnih problema sa objektivnom percepcijom stvarnosti. Dakle, nije u redu da se građani javno bune protiv korupcije, kriminala i lošeg vođenja države, ali je sa druge strane, sasvim ispravno i moralno da se dugovi ruskog tajkuna bliskog određenim strukturama vlasti plaća iz državnog budžeta, odnosno novcem svih crnogorskih poreskih obveznika. Nema sumnje, strategija na kojoj bi im i jedan Super Hik pozavidio.

Naravno, kad zagusti tu su i dobro poznate taktike koje vladajuća elita godinama vješto plasira u svoju korist sa ciljem održavanja statusa quo – vraćanje na retrogradnu politiku podjela po onom bezvremenskom načelu divide et impera. Nesrazmjerno velik medijski prostor koji se daje pitanju državljanstva nekoliko sveštenika SPC u Pljevljima, te povampirenim ekstremistima poput Bojana Strunjaša, ponovo ide na istu vodenicu ponavljajući staru, prežvakanu, ali provjereno uspješnu taktiku za zamajavanje javnosti, koja posebno može biti korisna u godini za koju se planira raspisivanje još jednih izbora čiji se rezultat zna i prije njihovog raspisivanja, odnosno još jednih izbora bez pravog izbora.

Ali ipak, nije sve tako crno – u dosadašnjim aktivnostima počela ja konačno da se profiliše jedna nova, tako potrebna, građanska Crna Gora, koju čini sve širi i sve raznovrsniji sloj stanovništva koji svjestan svoje dugotrajne eksploatacije konačno diže glas i zahtijeva svoja prava, zahtijeva bolju i pravedniju, čistiju državu i društvo. U skladu s tom nesumnjivo pozitivnom inercijom, nakon svih ovih sniježnih nameta, niskih temperatura i teških uslova, i nas napokon mora ogrijati Sunce, koje može poslužiti kao dobar uvod za jedno do sada neviđeno, sunčano i lijepo crnogorsko proljeće.

Goran S. Blagojević

Comments  

 

+12 #1 Marija 2012-03-04 14:23

bravo, sjajan tekst,kao i obicno

Quote

 

Refresh comments list
RSS feed for comments to this post

Add comment

Name (required)

E-mail (required, but will not display)

Website

Notify me of follow-up comments

Refresh

Send

Cancel

JComments