Čarolija plesa

„Balet je ipak bajka. Čarolija! Umivanje duše. Svijet zanosa. Na kraju, snaga ljepote i igre, blagodet aplauza spira težinu profesije. Ljubav, koja prevashodi svemu, otvara granice nesvjesnog, zato je tako i jaka stvaralačka sila. To se vidi samo na jedan način. U očima. Sve ostalo je manje važno.“

Život je igra, a umjetnost je znati se igrati. Trčimo, jurimo, zatim zadihani padamo na zemlju. Ustajemo, nastavljamo. Svakodnevna trka sa vremenom, sa obavezama, vječita borba. A sa kim se borimo? Sa samim sobom. Odlučila sam da ne trčim. Ne želim da jurim. Zaustavljam se. Sjedam na stolicu. Čekam baletsku predstavu. Ovo je prva koju gledam. Ne znam šta da očekujem. Igru, umjetnost, lakoću pokreta? Posmatram ljude oko sebe. I oni čekaju. Malo je mladih ljudi u publici, a u zadnjim redovima je nekoliko momaka koji glasno razgovaraju. Ovdje su jer nisu znali gdje drugo da budu. Hladno je napolju. Sredovječna žena sa šeširom je ispred mene. Zaklanja mi pogled. Zašto sam ovdje sjela? Neko dijete na drugom kraju sale glasno plače. Roditelji pokušavaju da ga smire. Prepoznajem roditelje, mašem im. Zadovoljni su, čekaju svoju kćerku koja će brzo ući u salu i zaplesati. Žele da je pošalju na akademiju umjetnosti, žele da ona usavrši balet. Kao svaki roditelj, žele najbolje za nju. Ali, ovo je Crna Gora. Plate su male, ljudi nezadovoljni, promjena nema, a fakultet je tako blizu, tako brzo. Ukoliko ne dobiju imovinu od nekog rođaka, ili na lutriji, neće moći da je finansiraju. Šteta.

Počinje šou. Izlaze balerine u prekrasnim kostimima. Plešu. Divne su. Za trenutak se osjećam magično. Pokreti su suptilni, elegantni, strastveni. Hoću i ja da zaigram. Hoću da budem dio bajke na trenutak! Scena se mijenja. Iznova i iznova. Jedna djevojka ostaje sama. Pleše, i lagano pada. Scena je mračna. Završava se. Poklanjanje publici, veliki aplauz.

Očarana izlazim iz sale. Razmišljam o umjetnosti, snovima i mašti. Samo onaj ko umije da sanja, umije da živi. Kada me neko djelo dotakne, tada i ja želim da napravim neko novo. I maštam,  sanjam. Igram se riječima, pišem, plešem po kući, nekad želim da naslikam neku sliku. Možda nisam talentovana, ali želja je jaka. Želja za maštom, za kreativnošću. Mašta je čarolija. Možda ju je najtačnije definisala ona moja dugorepa, brbljiva, sveznajuća i prozračna priča: „Najvažnije na svijetu, to je umjeti vidjeti vjetar i čuti snijeg kako pada, umjeti dotaći prstom sumrak na prvom uglu i osjetiti na usni sanjivi ukus mjesečine. Mašta je moja prva ljubav.“

Na ulici sam. Prolazim nijemo pored ljudi. Ne obraćam pažnju. Odjednom čujem neku muziku. To je ciganin sa violinom koji pjesmom traži novac. Možda on na taj način izražava svoju umjetnost, a možda je to samo puka egzistencija, želja za preživljavanjem. Nastavljam da hodam. I dalje razmišljam o nastupu. Balet je definisan kao muzičko scensko djelo u kome se radnja izražava pokretom i mimikom. Sastoji se od činova i scena, a sadržaj je bajka. Možda je to razlog zbog kojeg mi se ovo sviđa. Postoje ljudi koji od svoje desete godine nisu pomislili ni na jednu bajku, ni na jednu želju i težnju iz djetinjstva. Potpuno zaboravljaju taj dio njihovog života. Nisam među njima, niti razumijem takve ljude. Ali, vjerovatno ne razumiju ni oni mene.

U knjizi „Čudesna igra balet“ piše da se balet ne može voljeti tek tako. Ljubav prema ovoj vrsti umjetničkog izraza se rađa i njeguje. Možda se ovdje misli na balerine, ne na gledaoce. Ja, kao gledalac sam ga zavoljela odmah.

Ulazim u kuću. Osjećam čudnu inspiraciju, unutrašnji nemir. Uzimam kompjuter, tražim. Želim da znam više!

Prvi put su duboka osjećanja i strast pronašli adekvatan izraz u baletskoj muzici Čajkovskog, koji je uveo snažan realistički uticaj svog operskog i simfonijskog talenta u baletsku muziku. Nakon produkcije Labudovog jezera, Uspavane ljepotice i Krcka Oraščića, ne može više biti povratka na stari, bezličan stil komponovanja muzike za balet. Čar Labudovog jezera ne blijedi do današnjeg dana, baletska umjetnost je dobila muzičko i koreografsko remek djelo, djelo za sva vremena, za sve generacije, za sve one koji su na bilo koji način okrenuti umjetnosti igre. Baletska ikona Ana Pavlovna je zauvijek promijenila sliku idealne balerine, jer je bila vitka, lagana i izgledala je krhko. Mihail Fokin je za nju iscenirao poznatu solo scenu Umirući labud, na muziku Kamilija Sen Sansa. Posljednja želja joj je bila da zagrli svoj kostim iz Umirućeg labuda. Po baletskoj tradiciji, predstava na kojoj je trebalo da učestvuje je održana, ali je reflektor obasjavao prazno mjesto na sceni gdje je ona trebalo da igra. Stvarno čudesno. Umjetnik je čudotvorac. On možda ne spasava hiljade života kao što to čini doktor, ali spasava hiljade duša. Da nije umjetnosti, šta bi nam ostalo od prethodnih generacija? Koji bi bio dokaz da su postojali? Umjetnost je jedini lijek protiv besmrtnosti.

Njegujmo je. Nemojmo da je zaboravimo. Utišajmo televizor na trenutak. Pogledajmo tu sliku koja je pred nama. Obiđimo pozorišta, možda se upravo sada održava predstava koja će promijeniti naše shvatanje o životu. Dokažimo da vapimo za kulturom i umjetnošću.

Ivona Drobnjak, Fakultet političkih nauka, Univerzitet Crne Gore

Comments  

 

+11 #1 rade 2012-02-18 23:02

savrsenstvo...pred tobom je buducnost

Quote

 

 

-5 #2 apokalipsa 2012-02-28 20:18

Kao sastav iz treceg osnovne.

Quote

 

 

+1 #3 tanja 2012-03-02 19:33

svidja mi se tekst.

Quote

 

 

+2 #4 grita smarnik 2012-03-17 20:05

Senzacionalisti cki je tooooo much u pocetku. Ustala sam. Otvorila prozor, zraci sunca su me obasjali. Skuvala sam kafu. Napravila sendvic ili sta li vec. Inace, go Čajkovski go!

Quote

 

 

+2 #5 luka 2012-03-19 17:18

zanimljivo... Pocetak jako dobar.Bilo bi fino kad bi ljudi vise vremena posvetili kulturi.

Quote

 

Refresh comments list
RSS feed for comments to this post

Add comment

Name (required)

E-mail (required, but will not display)

Website

Notify me of follow-up comments

Refresh

Send

Cancel

JComments