Taj svuda opasni i smiješni entuzijazam

Meni inspiracija često nagrne u situacijama kada nisam u prilici da to zapišem. Recimo, dok čitam neku knjigu u autobusu ili u parku često napravim pauzu nad nekom zanimljivom mišlju. Stanem, pa razmišljam, i onda se postepeno udaljavam od inspirativne misli i oblikujem neki svoj stav u glavi. (Sa pjesmama je drugačije: njih skoro pa po instinktu zapisujem u notes u svom mobilnom telefonu, i sa tim je uvijek nekako jednostavnije i brže). Ovu inspiraciju koja mi je nagrnula u autobusu na relaciji Brno - Prag čitajući Nepodnošljivu lakoću postojanja od Milana Kundere nikako neću da pustim. Sa par dana zakašnjenja, ona ce biti nosilac ovog teksta.

Budući da pišem u rubrici Pišem vam iz neophodno je da svoja razmišljanja vežem za Češku. Veza je u ovom slučaju ovakva: inspiracija za tekst nastala je u trenucima dok sam se vozila autoputem Brno - Prag. Ovaj put prolazi kroz za mene uvijek monotonu i mirnu ravnicu nad kojom su se tog kasnog januarskog dana nadvijale krupne i nježne pahulje. Uz to, čitala sam porijeklom češkog pisca koji je davne 1975. sa mnoštvom čehoslovačkih intelektualaca otišao na zapad u Francusku. Pasus koji me je inspirisao glasi:

„Oni koji misle da su komunistički režimi u srednjoj Evropi tvorevina zločinaca, ne shvataju osnovnu istinu; te režime nisu stvorili nikakvi zločinci već entuzijasti, uvjereni da su otkrili jedni put koji vodi u raj. Odlučno su branili taj put, i tako pogubili mnogo ljudi. Kasnije se pokazalo da nikakvog raja nema i da su entuzijasti praktično ubice...“ (Milan Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja, V dio, str. 198)

Ja ovdje ne namjeravam da pišem o autoritativnom komunističkom režimu u Čehoslovačkoj toga doba. O tome dovoljno i ne znam. Ono na šta je mene podsjetio tekst su entuzijasti. Pa čak ne ni entuzijasti u ovom kontekstu: slijepi zaluđenici koji idući ka obećanoj zemlji ubijaju sve što im se nađe na putu. Ja sam počela da razmišljam o entuzijastima kao onim neumornim idealistima koji vrve od snage i žive od svoje ideje. O onima za koje realisti i materijalisti kažu da su budale. O onima koji imaju san i teoriju u glavama, a u rukama nejćešće maglu.

Šta je sa nama studentima političkih nauka - smijemo li mi biti entuzijasti? I ono drugo, gotovo jednako važno pitanje: treba li da budemo? Jeste, živimo u postmodernom umornom i virtuelnom dobu, pretrpani inforamacijama i senzacijama koje se tope za dan ili dva. Mnogi nam kažu da to što studiramo ima svoje jednostavno ime: prodavanje magle i da više niko ne živi od riječi ili parole. Bratstvo i jedinstvo su se razorili u krvoločnom ratu, stari harizmatičar i balanser je odavno mrtav, mi smo rođeni krajem osamdesetih, mi ne znamo za stare idile koje su naši stari živjeli, mi treba da razmišljamo racionalno, preguramo tranziciju i zaradimo neke pare. Biće ljepote na fejsbuku, biće susreta na skajpu, biće ljubavi emancipovanoh žena i feminiziranih momaka. Bili si tu neki ideali, s njima i idealisti, oni su, kako vidiš, završili kao ubice - sad smo svi realni, u dokolici virtuelni, nacionalisti i evropeisti istovremeno, molimo vas, brzo i ćutke se snađite. Ako baš nešto i imate da kažete neka bude učtiva riječ nadređenima (provjeren recept za uspješan i ukusan kolač).

Moj odgovor na sve to je sljedeći. Dok sam se vozila vrletima nad Pivskim jezerom i istovremeno diveći se i strijepeći nad tom surovom i zaleđenom ljepotom koja odvaja i spaja Crnu Goru i Bosnu imala sam zadovoljstvo da me vozi izutetan vozač autobusa. Hladan, miran, jasno i fokusirano komunikativan, profesionalno i skoro pa đavolski dobro, vozio je on nas, svoja zalutala tri putnika. Govorio je jasno i razgovjetno, akcentom koji nije ni crnogorski a ni bosanski u potpunosti, a oba jeste pomalo - o nepravdama društva. Govorio je o fizičkom radu koji je zdrav, o napadnosti kozmetičke industrije gdje mi više i ne osjećamo miris jedni drugih no neke univerzalne prijatne i komercijalne arome, o lošem položaju radnika koji evo sad rade i prvog januara (to je komentarisao dok smo prolazili pored otvorenih marketa i pritom poredeći to sa svojom nezavidnom sudbinom što vozi na ovaj praznični dan), pričao je tome kako nas zapad razdvaja i kako ćemo svi mi, još malo pa svi, morati da radimo baš sve kako i kad oni hoće, pričao je o glupiranju sa svom tom invazijom studenata dok niko neće da bude zanatlija ili čovjek od svog posla ili ruke, pričao je nešto o porodici, djeci, odnosu muž-žena, ponudio je svoju praktičnu i jasnu teoriju vjernosti: „Svaka žena jeste ljepša od tvoje kad se oženiš, ali pusti to, djeci trebaju i otac i majka“... To je bila interesantna i duga lijepo ispričana realistična priča nekoga ko zarađuje za život vožnjom i oprezan je, i u svakom trenutku spreman na moguća iznenađenja na putu: on tad ne oklijeva, ne govori, samo spretno i automatski uradi šta zna da treba. Ništa glupo taj čovjek nije rekao. Ima lijepu dikciju i bogat rječnik. Ima lijepu ruku i miran, hladan stav, pa čak i dok navodno zanesen govori, on budno prati put i na moj komentar da su vrleti oko nas stravične, rekao je samo: „To je najkraći i najbolji put, samo je 13 km problematično, ali znaš ga i poznaješ ga i ništa strašno. To je dobar put.“

Nažalost, u nekom trenutku priča je skrenula put politike. Meni se to često događa, da bez nekakve posebne namjere završim u nekom napetom razgovoru gdje se mimoilazim u stavovima sa sagovornikom. Na pohvalu Jugoslaviji ja sam mu rekla da je moja generacija rođena krajem osamdesetih, te da od te Jugoslavije osim rata, sankcija, inflacije i punih usta hvale od starijih ništa nismo ni osjetili ni vidjeli. Sve mu to nekako nije leglo (više me je volio u ulozi onog ko sluša, nego sagovornika) i pomalo revoltirano je rekao kako je EU običan paravan za izrabljivanje malih i siromašnih država, kako su političari najnepošteniji među nepoštenima, kako su sve to interesi i kako je očajno što tako nešto studiram i pošto sam već u Češkoj i imam stipendiju pod sponzorstvom Evropske komisije, definitivno da ću biti strani plaćenik.

Sjećam se da me je to iznerviralo više nego bi trebalo. Objasnila sam da politika nije samo moć nego i odgovornost, da je moć koju imaju političari, baš kao i privilegije, trebalo da bude na neki način naknada za ogromnu odgovornost koju donosi vođenje zemlje. Pošto većina ljudi ništa i ne zna o politici (a svi misle da sve znaju) trebalo bi da ipak malo paze kad tako samouvjereno i glasno govore svoje stavove. Rekla sam mu i to da kako god mu to djelovalo naivno (jer on je okoreli realista, materijalista, oprezan, miran, hladan), izbor je na tebi. Možeš svoj posao raditi pošteno ili ne; sva ta priča o sistemu koji treba da štiti pojedinca od zloupotreba, a onda ga, po nekim paradoksalnim zakonima, i sam uvlači u zloupotrebe, meni je smiješna pred zakonom sopstvene savjesti. Rekla sam mu i još da, šta god budem radila radiću to najbolje što znam i to je to što ja umijem. Ne može politika kao profesija biti nepoštena, već oni koji je, baš kao i vi, sasvim pogrešno shvataju i zloupotrebljavaju.

Nakon toga, ostatak vožnje kroz vrleti smo proveli u tišini.

Bilo da se vozite autoputem Brno - Prag sa knjigom na krilu ili vrletima kroz Pivsko oko i Šćepan polje, na ovaj ili onaj način će vam reći kako je entuzijazam opasan i smiješan. Da li će vam to reći priznati češki pisac, ili spretni vozač autobusa - manje je bitno, kada vidite da oni na neki način dijele mišljenje.

Ipak, bez entuzijazma nijedna knjiga ne bi ugledala svjetlost dana, niti bi ljudi spajali strme i skoro pa neprohodne vrleti i pravili tunele i puteve. Ako studirate političke nauke pa oni po pravilu kažu – evo, budući političar, a vi im pokušate objasniti da se ne školujete da budete podmladak DPS-a ili sličnih partija-sekti, nego da planirate da, koji god bio, svoj posao radite pošteno, pa vam oni kažu: „Joj, koji entuzijasta“, bolje je i to nego da vam slični pohvale snalažljivost i pamet.

Ana Janković, trenutno na jednogodišnjoj razmjeni na Masaryk univerzitetu u Brnu

Comments  

 

-1 #1 Plavi bojko 2012-02-23 18:02

Interesantan tekst...ima zanimljivu strukturu i kontrast:)

Quote

 

Refresh comments list
RSS feed for comments to this post

Add comment

Name (required)

E-mail (required, but will not display)

Website

Notify me of follow-up comments

Refresh

Send

Cancel

JComments