Amerika (ni)je krv i znoj

Tipične za mene, nova-godina-nova-ja odluke nijesu izostale ni ovog januara. Kako to obično biva sa sličnim planovima, prošao me je entuzijazam već prve nedjelje novog semestra. Na povećane pritiske i potražnje mog zalaganja odgovarala sam obrnuto proporcionalno - ne radeći ništa. Kad se sad, u (već!) petoj nedjelji semestra (koju, usput, provodim u biblioteci nadoknađujući propušteno) osvrnem na to, spoznajem dvije stvari:

Prva - idiote glupi, nauči da ne odlažeš stvari i obaveze.

Druga i značajnija za ovaj tekst - studirati, živjeti, ma i samo disati u Americi znači da ste dio sistema, i tako samo i možete opstati - ostajući u sistemu. Sve osim toga znači biti autsajder.

Mini kosmos

Kampus univerziteta. Ko je ikada vidio ijedan film, zna kako to izgleda. Jedna prostrana površina pokrivena zgradama. Fakulteti, uprava, domovi, menze, biblioteka, teretana, stadion. Sve što ti treba. I tu žive i po desetine hiljada studenta. Porodicu posjećuju za Dan zahvalnosti i tokom raspusta. U međuvremenu, život na koledžu. Vikend žurke i „frat“ ludilo, koje se najčešće završi sa ambulantom ili u najboljem slučaju policijom koja provjerava „ID“, zanemarimo.

Šta se dešava tokom radne nedjelje?

Rasporedi, rasporedi, rasporedi. Iliti schedules. Moja pametna ideja ne-radi-mi-se-domaći-hajde-da-ne-radimo-ništa je upalila prvog puta, pola sata. Nakon toga, svi imaju posla. Čak i oni koji nemaju visoke ocjene rade i pišu i čitaju zadato. Na kraju je sve do sposobnosti, očigledno.
Epilog mog slučaja bio je: ne radim ništa nedjelju dana koju provodim prilično sama jer su ostali zauzeti, a kada se konačno odlučim da je vrijeme da se uozbiljim ošamaraju me rokovima sa svih strana. Situacija koja se ne može riješiti nikako drugačije nego danima i noćima učenja. Ovog puta sam „dio tima“, kad poštujem pravila i živim po njima.

Moja perspektiva studiranja, i prije nego što sam upisala fakultet bila je - hajde da se zabavljamo i čitamo šta želimo i šta nas zanima dok ne počne stvaran život, a onda ćemo da radimo i umremo. Tako sam makar čula da se radi. A onda su nas „pritegli“ na Fakultetu političkih nauka. Kolokvijumi, predavanja, poeni, vježbe - svi znamo priču o Bolonjskoj deklaraciji.

U Mejnu, situacija u progresu. S jedne strane imamo časove i domaće kao u srednjoj školi, sa druge su to sve „ozbiljni projekti“ koje završavamo kao da će nas platiti, a preko svega ide činjenica da nam svakodnevno uvaljuju priču - morate znati sada i odmah kako ćete da se zaposlite.

Makro kosmos

Izađemo li iz svijeta studiranja i kampusa, isti šablon u „stvarnom“ svijetu. Život u zemlji u kojoj gotovo da ništa ne posjeduješ „do kraja“ i ukoliko ne platiš porez: tvoja kuća - vladina kuća.

Sistem kao sistem je nož sa dvije oštrice. Tupa strana je i bukvalno tupa. Hodajući utabanim stazama i označenim putevima, kako istaći individualnost i pronaći nove odgovore na stara pitanja! Jedna naša strana postaje potpuno umrtvljena i umjesto nje tu je gomila obrazaca i onih omraženih how-to rješenja.

Sa druge strane, kad se jednom nađete tu, mnogo vam je lakše da plovite sa ostalim sitnim ribama. Ako želite u neko bolje društvo, i za to imate how-to, pa to i napravite. Prednost sistema je što daje odgovor na pitanja koja ne stignemo postaviti pa mi imamo više vremena za biti samo ljudi, ono kad naučeni na vrijednost vremena kao takvog svoje slobodne trenutke počnemo koristiti da naučimo da kuvamo neko novo jelo, bavimo se sportom ili stvarima koje volimo. Ili pak volontiramo, što je ovdje čest slučaj.

Možemo reći da je sistem karakterističan za svaku društvenu zajednicu, ako imamo u vidu da su to one ustaljene norme koje stičemo vaspitavanjem i socijalizacijom. Kako je svaki sistem drugačiji, moj argument je da je ovaj o kome govorim, dakle američki, esencijalni dio države i toliko inkorporiran u svakodnevni život da se više gotovo i ne postavlja pitanje o suštini i porijeklu stvari.

Sagledajući stvari iz ove perspektive, pitanje koje se nameće je - da li je sistem recept za (ne)uspjeh?

Jovana Živković, University of Maine, Orono, Maine

Comments  

 

0 #1 Radosh 2012-03-15 20:53

Odusevljen sam nekim njihovim idejama, posebno onom oko kredita za telefon :) gdje kada tebe neko zove skida i tebi sa racuna. Zivkovic fenomenalna kao i obicno :)

Quote

 

Refresh comments list
RSS feed for comments to this post

Add comment

Name (required)

E-mail (required, but will not display)

Website

Notify me of follow-up comments

Refresh

Send

Cancel

JComments