Pridružite nam se!
tragom.me@gmail.com
Sve češće se dešava da, bez obzira na medijsko ignorisanje i ukidanjem emisija koje su se bavile stvaraocima moderne muzike, putem interneta do nas dođu hitovi koje prave „neki tamo“ ljudi sa margine. Četiri kulture u muzici, kao što su rege, rok, hip-hop, beatboxing i u jednoj rečenici zvuče neozbiljno, neki bi rekli i smiješno. Ne mogu ih optuživati,moram priznati da bih se i ja doskora tako slatko nasmijao svakom ko bi i pokušao da poveže tako različite vrste umjetnosti (da, beatboxing jeste umjetnost). Ali po ko zna koji put sam shvatio da makar u muzici treba gledati otvoreno,bez predrasuda. Vjerovali ili ne, sve ove smjerove uspio je da sastavi i da ih ukomponuje u jedno sjajno djelo, jedan takav tip sa margine, koji se zove Metju Pol Miler, mnogima poznatiji kao Matisyahu.
Kad se Matisyahu pojavio 2004. sa svojim debi albumom Shake Off the Dust...Arise, i singlom koji ga je proslavio, King Without a Crown, on kao muzička ličnost predstavljao je potpuni novitet. Tu je stajao pobožni Jevrej, obučen u crnu mantiju sa širokim, okruglim šeširom nošenim preko „kipe“, noseći dugu zapuštenu bradu, koji pak izvodi fluidan zvuk repa koji slavi tradicionalne vrijednosti judaizma, i vjerovanja u svijet uopšte, preko rege bitova u denshol stilu direktno iz Jamajke. Preko svega toga, naglašavao je svoje nastupe skačući u publiku sa bine, pokušavajući da stvori što veću konekciju sa svima koji ga podržavaju. Možda je u početku sve djelovalo kao šala, ali Matisyahu je bio ozbiljan povodom svog stvaralaštva i njegov raznovrsni stil ubrzo je prikupio gomilu nagrada kao što su zlatne ploče, Njujork-muzičke nagrade, nominacije za nagradu Gremi.
Matisyahu, rođen 1979. u Pensilvaniji, većinu svog života provodi u Njujorku. Kao Metju Miler u početku se bunio protiv svoje tradicionalne jevrejske porodice, smatrao je za sebe da je vagabundo i taj svoj hipi period života uglavnom provodi lutajući kroz Sjedinjene Države, prisustvujući svim koncertima njegovih vječitih idola, grupa Phish i God Street Wine. Na tim putovanjima, na kojima je čak uspio da stigne i do Izraela, polako je počeo da stvara svoj stil koji je sastavljao od svojih impresija o hip hopu, roku i prvenstveno rege pravcu. Nakon tog perioda, konačno se vratio u Njujork, učlanio se u lokalnu sinagogu, i tu su njegova muzička interesovanja dostigla vrhunac. Preimenuje se u Matisyahu i osniva bend pod imenom Brooklyn’s acclaimed Dub Trio kojeg sačinjavaju još bubnjar Džo Tamino, basista Stju Broks i D.P. Holms.
Matisyahu od starta ulazi na velika vrata ne samo sa svojim najvećim hitom King Without a Crown, već i sa pjesmom Youth u kojoj se jasno vidi njegova disidentska, ultrarevolucionarna strana. Svojom jasnom i krajnje direktnom porukom, prikazuje stvarnost u kojoj se nalazi današnje društvo, koje se slobodno može poistovjetiti sa našim, posebno njeni mlađi članovi, koje on opisuje u samo jednoj riječi - umrtvljenost. Jednom je izjavio da je prošao kroz toliko metamorfoza da je i sam zaboravio svoj autentični stil. Jedna od njih je i bila 2007. godine kad stvara nešto potpuno drugačije, jednu pjesmu u kojoj objašnjava kakav bi svijet on volio da vidi: radi se o utopističkoj pjesmi One day koja 2010. postaje neformalna himna Zimskih olimpijskih igara u Vankuveru.
Matisyahu će slušaoca u prvom trenutku baciti u melanholiju svojim pitkim i pamtljivim refrenima, a sve budeći žive asocijacije na širinu, slobodu i putovanje, kao metaforu nevezanosti za materijalno i hrabrost da se zakorači u novo i nepoznato. Uspijeva da pokreće iz mjesta sa jedinstvenom lakoćom, budi u mnogima bunt, želju za borbom za pravdu, za stvaranje nečeg novog, za pokret. Tako je i sam prilikom jednog nastupa u Bruklinu izjavio: „Sve moje pjesme su pod uticajem učenja koja me inspirišu. Želim da moja muzika ima smisla, da bi mogla dodirnuti ljude i natjerati ih da se zamisle“.
Ovog mjeseca kod nas je izašao njegov novi live album Live at Stubb's, Vol. 2, kao i praznični editorijal Miracle; najavio je i neke nove stvari na zimu, a najlakša preporuka može se ostvariti kroz njegovu izjavu: „Mislim da se ne radi toliko o žanru i stilu muzike već o izražavanju emocija i ideja... A šta god da vam to omogućava, nije bitan stil, bitno je samo da je autentično i orginalno“. Tako da, ako vam je problem da kupite CD, danas, eto, postoji i internet, izdvojite par minuta, neće vas ostaviti ravnodušnim.
Petar Perović, Fakultet političkih nauka, Univerzitet Crne Gore
Comments
RSS feed for comments to this post