Sjaj očaja

Nedavno je na Cetinju svečano otvoren rekonstruisani Dvorski trg. Aminovali su ga đonovi najviših crnogorskih zvaničnika. Prošetali su glavari luksuznim, bijelim pločnikom, dok su im se nad glavama njihali crveni kišobrani. Zaista, sada se drevna crnogorska prijestonica može podičiti jednim uređenim javnim prostorom, koji odlično pristaje starim, stilizovanim građevinama u okolini. Ovaj poduhvat samo je dio trogodišnjeg projekta uređenja istorijskog jezgra Cetinja, što je, kako često napominju premijer, ministar kulture i gradonačelnik, krupan korak ka vraćanju starog sjaja ovom gradu. Međutim, mora se priznati da je krajnje upitna potreba za takvim sjajem, za estetskim šepurenjem na površini. To pogotovu dolazi do izražaja kada se ona malo zagrebe.

Teško da bi Cetinjani i tri dana mogli poživjeti na vizuelnom jelovniku, na posmatranju istorijskih zdanja, na upijanju obećanog sjaja. Njihov grad je već više od dvije decenije ekonomski mrtvac. Nekada su nadaleko bili poznati „Obod“ kućanski aparati, kao i Košutina obuća. Nikakav ambasador te prosperitetne, jugoslovenske epohe nije mi držao nostalgične hvalospjeve; četrdeset godina star frižider, koji hladi i ledi kao da je Candy-jev, i dalje čuva namirnice u mojoj kući. Na njegovim vratima ispisano je ime znamenitog brda iznad Rijeke Crnojevića, ime prve južnoslovenske štamparije. Obod. Zadovoljstvo i tugu izaziva taj neposustali dinosaurus domaće industrije. Nadživio je države i ratove, a ipak ni osvjedočeni kvalitet nije spasio njegovu matičnu fabriku od propasti. Obod i Košuta cetinjski su doprinos užasnom privrednom zemljotresu, čije posljedice nikako da se ublaže ni dan danas, kada hitamo ka EU Obećanoj zemlji. Pogrebna preduzeća i kafane danas donose profit. Nije u pitanju siže za crnohumorni film, već surova realnost. Situaciju u prijestonici ponajbolje opisuje lucidni grafit „Cetinje ne radi“. A da bi grad proradio nije dovoljno šminkanje. Lickanje fasada i trgova teško da može unijeti i dašak tako nužne životne energije u usnulu podlovćensku kotlinu. Radna mjesta su onaj najvažniji mehanizam za oživljavanje ekonomije. No, naši ljubitelji lijepoga kao da zaboravljaju na ljude. Ljepotani moji, da bi se uživalo u lijepom, potrebno je stvarati neophodne, životne stvari. U protivnom, lijepome neće imati ko da se divi.
 

Nijesmo usamljeni u ovom neosnovanom utjerivanju sjaja. Umnogome su nas prevazišle komšije Makedonci, potvrdivši da u opjevanom balkanskom mentalitetu, kojim se dičimo, ipak ima nečeg kvarnog. Po nekim procjenama, makedonska vlada je potrošila oko dvjesta pedeset miliona eura na megalomanski projekat „Skoplje 2014“. Grad na Vardaru već sada je u sasvim novom ruhu, dok će Nova antika pokazati svoju pravu raskoš kroz dvije godine. Pored mnoštva zdanja, koja se grade po ugledu na antički (čitaj staro-makedonski) stil, enorman novac slio se u spomeničku rapsodiju u strogom gradskom centru. Na malom prostoru nalaze se monumenti makedonskih i možda-makedonskih istorijskih ličnosti. Tako, ponosne i preneražene prolaznike svakog dana posmatraju stožeri nacije iz različitih epoha: Justinijan I, car Samuilo, Goce Delčev, dok se nad njima gordo uzdiže utemeljivač nekada grandioznog makedonskog carstva, na svom propetom Bukefalu – Aleksandar Makedonski. Niz postolje se vodopad sliva u ogromnu fontanu, dok ratnici pod punom ratnom opremom štite svog vladara od razgoropađenih lavova. Tu je i upravo dovršena Trijumfalna kapija, sa prizorima iz teške, ali ponosne istorije. Vlada Nikole Gruevskog odlučila je da definitivno ućutka one koji dovode u pitanje makedonski identitet i nacionalnu posebnost, da grandioznim graditeljskim jurišom zada žestok šamar vjekovnim negatorima svega makedonskog. Da li će dosad neviđen prkos ugasiti ili samo dodatno rasplamsati grčko-bugarsko kritičko sladostrašće, ostaje da se vidi. Makedoncima niko ne može zabraniti da kroje sopstvenu istinu i zaista nije na drugima da se bave osnovanošću njihovih tvrdnji. Svjedoci smo podjela koje slične rasprave uzrokuju u našoj državi. Ono što izaziva makar čuđenje jeste činjenica da su dragocjena domaća sredstva ali i pozamašni međunarodni krediti usmjereni na estetski projekat, a ne na poboljšanje ekonomsko-socijalnog stanja jedne od najsiromašnijih evropskih država. Još čudniji je izostanak odlučnije građanske inicijative, koja bi učinila nužni korak – preispitala korišćenje plodova narodnog rada. Hrani se identitet, dok narod sve više gladuje. I to u periodu kad ni slavni ekonomisti ne uspijevaju prepisati pravi lijek oboljeloj svjetskoj ekonomiji.

Balkan kao da je imun na civilizacijski napredak; duhovi prošlosti nepovratno mu kroje sudbinu. Na crnogorskom i makedonskom primjeru najbolje se vidi bahatost u koju je ogrezlo ovo parče planete – predstava raspojasanih na trulim daskama koje život znače. Šou gracioznih šarlatana na propalim štulama. Jedina nada možda i leži u Evropskoj uniji – ako ona ne odreaguje kao oštri, budilnički kritičar naših balkanskih nelogičnosti, mrtvi a veličanstveni grad iz „Knjige o džungli“, Angkor, dobiće jaku konkurenciju. Čitav jedan region može se polako transformisati u novo, nadasve uzbudljivo arheološko nalazište. Makar će arheologija procvjetati, kad već ekonomija posrće.

Nikola Nikolić, Fakultet političkih nauka, Univerzitet Crne Gore

Comments  

 

+10 #1 nina 2012-01-04 15:33

Nedostatak mjere, ukusa, kulture... Opšta dekadensa. Ali mladi vide, kritikuju, valjda će sjutra i mijenjati. Dobar tekst!

Quote

 

 

+10 #2 KrsPrsMasLis 2012-01-20 20:16

Kolega, alal vera!

Quote

 

Refresh comments list
RSS feed for comments to this post

Add comment

Name (required)

E-mail (required, but will not display)

Website

Notify me of follow-up comments

Refresh

Send

Cancel

JComments