Prebaci program da vidimo gdje su gurnuli žene!

Nakon stoljeća mraka ni u trećem tisućljeću se još uvijek nije razdanilo. Drugi spol, o kojem je pisala Simone de Beauvoir sredinom prošlog stoljeća ostao je drugi. Još otkako je Jürgen Habermas definirao javnu sferu smjestivši je u 18. stoljeće i namijenivši je isključivo obrazovanim, imućnim muškarcima[1], žene nikako nisu mogle glasno zakoračiti i bez imalo ustezanja povikati: „Jednako sudjelujemo i odlučujemo u javnom i političkom životu“.

Ako zatvorimo oči i prešutimo onu omraženu izjavu neukih i netolerantnih „pa što hoćete, dali smo vam pravo glasa“, žene su učinile mnogo na svojoj vidljivosti i za svoja prava u zadnjih pedesetak godina. No, još uvijek nedovoljno kako bi bile apsolutno ravnopravne muškarcima.

Iako žene postižu bolje rezultate tijekom školovanja, onog trenutka kad se nađu na tržištu rada, prednost se daje muškarcima. Na svjetskoj razini, žene zarađuju oko 20 posto manje od muškaraca, što znači da žene trebaju raditi dva mjeseca više godišnje kako bi zaradile jednako kao muškarac na istom radnom mjestu kroz godinu dana. Osim ekonomskog aspekta u kojem je očita podređenost gospođa, gdje su žene u politici? Tradicionalno muški sport, politika, ostao je i dalje zatvorenom testosteronskom igrom.  Nakon prošlog saziva Hrvatskog sabora u kojem je sjedilo sramotnih 25 posto žena, dok zakon lijepo propisuje da ih treba biti minimalno 40 posto inače će slijediti sankcije (koje se nikada nisu primijenile), u novom će biti samo 19 posto njih.

Iako žene čine polovicu populacije Republike Hrvatske, one ne vode ni državnu ni lokalnu politiku te imaju manje plaće, iako u Lijepoj Našoj Silovanoj, kako je nazivam odmilja, ima više magistra i doktorica znanosti. Vođena svim ovim paradoksom – žene su očito sudeći prema diplomama kompetentnije i stručnije, ali ipak ignorirane i potcijenjene, s razlogom sam se stoga upitala kakvo je stanje u medijima. Konkretnije, htjela sam ispitati kakvo je stanje u središnjim informativnim emisijama tri nacionalne televizije. Zašto? Jer su upravo one kruna televizijskog programa i kreatori javnog mnijenja.

Jedan od najzanimljivijih pokazatelja položaja i uloge žena u društvu, pored već uobičajenih kao što sam već spomenula sudjelovanje u zapošljavanju te političkoj vlasti, jest i medijska prezentacija žene kroz najutjecajniji medij – televiziju.

Postotak u kojem su žene glavne akterice televizijskih priloga u središnjim informativnim emisijama HRT-a, Nove TV i RTL-a me je apsolutno zgrozila. Stresla. Ostavila bez riječi. Iskreno, očekivala sam zaista poražavajuće brojke, no ono što sam dobila analizirajući 1.229 priloga raspršenih kroz 2009. i 2010. godinu izazvali su u meni gnušanje i uznemirenost.

No, krenimo od početka. U prvoj polovici ove godine odlučila sam se ozbiljno pozabaviti načinom na koji su žene prezentirane u središnjim informativnim emisijama već spomenutih televizijskih kuća[2]. Prethodna istraživanja pokazala su kako su muškarci apsolutno dominantni u informativnim i političkim minutama naših TV programa, pa rekoh, idem vidjeti koliko se situacija promijenila od prvih takvih radova na našim prostorima do danas. No, nisam se bavila samo pobrojavanjem varijabli, također sam se trudila pronaći i priču i „meso“ i primjere. I tako je bilo. Nakon mjeseci krvi, znoja i suza, te sati i sati provedenih pred laptopom gledajući priloge, popunjavajući tablice, križajući varijable, nisam pronašla žene. Jednostavno ih nema. Kao da je golemi tsunami zapljusnuo dnevnike i sa sobom odnio sve pripadnice ženskog roda. Nema ih ni kao nositeljica radnje, ni kao akterice koje su stručnjakinje za određena pitanja. Točnije, one se pojavljuju kao glavne akterice u samo 8 posto svih analiziranih priloga. Evo, napisati ću i slovima – osam posto. Opipljivije rečeno, u 87 od svih analiziranih 1.229 priloga žene su bile nositeljice radnje, dok su muškarci glavni akteri u oko trećini svih analiziranih priloga.

Ženama su zatvorena vrata u relevantne i ozbiljne minute sve tri televizije, no ipak malo (ali doslovno za sitnicu) najgora u ovom nizu patrijarhalno konstruiranih i vođenih emisija, koje takvih karakteristika valjda nisu ni svjesne, jest naravno ona koju svi plaćamo – HRT. Dakle, deklarativna odredba da će javni medijski servis zastupati sve građane i građanke na jednak način, objektivno i nepristrano, očito je izostala. Iako žene nisu manjinska skupina, štoviše, čine čak i više od polovice populacije u Hrvatskoj, u kraljici televizijskog žanra, središnjoj informativnoj emisiji, jedva da su prikazane. Odgurnute su na marginu i javljaju se tek u sitnim postocima kao glavne akterice televizijskih priča. No, jedna se javlja češće no druge. Zapravo, još uvijek aktualna premijerka Jadranka Kosor je gotovo sama činila tih osam posto.

Od 202 analizirana priloga emitirana na HRT-u u 2009. godini, samo ih je 14 (6.9 posto) imalo ženu kao glavnu aktericu jedinice analize, a u točno pola tih priloga dominirala je Jadranka Kosor, koja je u srpnju 2009. godine zauzela kormilo vladajućeg HDZ-a i postala predsjednicom Vlade. Sve se sjećamo tog krucijalnog trenutka u povijesti RH kada se gospođa Kosor ponizno i mucajući zahvaljivala „prijatelju i predsjedniku stranke Ivi Sanaderu“. I trebale bismo, jer od tada je javni medijski servis zaboravio na sve pripadnice ženskog roda te izvještavao gotovo isključivo o Jadranki Kosor.

Iduće godine HRT se isprsio sa samo osam priloga s ženom u ulozi nositeljice radnje. Ono što je za rubriku vjerovali ili ne jest činjenica da je od tih osam, pet priloga bilo o Jadranki Kosor. Od preostala tri priloga u kojima su žene glavne akterice, dva su opet o političarkama: Vesni Pusić i Đurđi Adlešič, dok je samo jedan bio o studentici biologije koja je osvojila međunarodnu nagradu za znanost. Dakle, poklonimo se i zahvaljujemo Kosor, jer da Hrvatska nije imala ženu na visokoj državnoj funkciji tijekom ovog istraživanja, javni medijski servis uopće ne bi emitirao priče s ženama u glavnim ulogama.

Stoga, poučena iskustvom i iskrivljenom medijskom slikom stvarnosti u kojoj jednostavno ne postoje sposobne i pametne žene, političarke i stručnjakinje, pitam se što će se dogoditi kada se izabere nova vlast? Bez mnogo kukurikanja i nakon oprezne kampanje na čelne pozicije će zasjesti Kukuriku koalicija, iz čijih redova će u saborske klupe sjesti 21 zastupnica. No, bitno je napomenuti kako se postotak kandidiranih žena unutar Kukuriku koalicije razlikovao od stranke do stranke. Dok su istarski duždevi ponosno na svoju listu stavili niti jednu ženu, HNS-a ih je kandidirao 26, SDP 33, a HSU 40 posto gospođa. Sa pravom se postavlja pitanje hoće li žene i dalje ostati na ovih jadnih i bijednih osam posto ili će pak taj brojka pasti. Rastu se, nažalost, ne mogu nadati. Iako, kako stvari stoje, gubimo premijerku, ali dobivamo ministricu vanjskih poslova. Ali jasno je kao dan kako je premijerska stolica mnoga važnija od onih ministarskih te da će kamere posvuda vjerno pratiti budućeg premijera i dnevnici će uglavnom izgledati kao Zokijeva šetnja po malim ekranima od 18 i 30 do 20 sati. Stoga, bez obzira na političke preferencije, prezentiranost žena kao nositeljica radnje drastično će otpasti gubitkom premijerke.

Ako i dalje ne vidite ništa sporno u ovim brojkama te smatrate kako su za žene rezervirane sapunjare i pitke tračerske emisije, a muškarcima pripadaju političke i informativne minute, nije vam za zamjeriti. Naime, od malih nogu gledamo neke pametne i šarmantne muškarce u dnevnicima, dok žene obično vode talk show-ove i sanjare o vječnoj ljubavi gledajući meksičke i španjolske telenovele. Upravo u tome i leži jedan od osnovnih problema – socijalizacija nas je naučila da se muškarce poziva na TV kako bi se bavili ozbiljnim temama, zvučali strašno inteligentno i nadmoćno, dok ženama ostavimo modu, ljepotu i majčinstvo, čime televizija kao medij postaje idealan primjer patrijarhalnog aparata koji dijeli javnu i privatnu sferu. Međutim, smatram kako vrijeme za jednakost kuca na vrata, a za promjene je potrebna revolucija u glavama svih nas, a ponajprije novinarki i novinara te urednica i urednika. Ni uvođenje medijske kulture i rodnih uloga u niže razrede osnovne škole kako bi djecu od malena naučili samostalno i nepristrano pratiti što im televizija, radio, tiskovine i internetski portali serviraju te sami odabrati sadržaje koje će konzumirati, a koje će odbaciti. Edukacijom o medijima te rodu i spolu može se kreirati društvo u kojem je rodni identitet izbor, a ne prirodno uvjetovano stanje.

Feminizam je borba za jednakost, za ljudska prava. Feminizam ni u jednom trenutku ne traži nadmoć žena, nego samo jednaka prava kao i muškarci. Feministi su i žene i muškarci. Svatko tko smatra da su sva ljudska bića rođena jednaka i da imaju ista prava jest feminist ili feministkinja. Unatoč bizarnoj pojavi da sama riječ feminizam izaziva negativne konotacije u posljednje vrijeme bez ikakvog razloga, vjerojatno povezujući s tim pokretom hrpu dlakavih, ogorčenih i frustriranih gospođa koja mrze muškarce i vole klitiće, riječ je o borbi, štoviše izboru da oslobađa. Radi se o bici za ženska ljudska prava, pritom da se suprotna strana ne diskriminira. Jeste li se sad zbunili i upitali - zar feministkinje nisu one muškobanjaste žene koje su preuzele muške modele ponašanja?

Svjetlana Knežević
Članica uredništva Libela.org i Širenje područja borbe

[1] Javna sfera je društveni prostor za racionalnu kritičku debatu koju vode privatne osobe o javnim stvarima i u kojoj se odluke odnose na temelju argumenata, a ne društvenog statusa. (Calhoun, 1992: 1). Javna sfera se javlja u buržoaskom društvu tijekom 18. i 19. stoljeća. Glavni cilj javne sfere jest da osigura slobodan, jednak i neograničen pristup svim građanima koji se žele uključiti u racionalno-kritičku debatu o nekom pitanju od javnog interesa. Ishod rasprave bi trebao biti konsenzus. Habermasov model je doživio mnogobrojne kritike. Buržoaska javna sfera je bila sastavljena od obrazovanih muškarca, te su žene i manjina bili isključeni.

[2] Kriterij odabira središnjih informativnih emisija upravo ovih televizijskih kuća jest nacionalna pokrivenost. Uz to, televizija je još uvijek glavni izvor informacija za najveći broj građanki i građana u Hrvatskoj, pokazalo je Pulsovo istraživanje provedeno u prosincu 2009. godine. Prema njegovim rezultatima čak 91,2 posto ispitanica i ispitanika se informira preko televizije, dok ih 60,6 posto kaže da im je televizija glavni izvor informiranja. Televizija je i medij kojem se najviše vjeruje. Naime, 40,9 posto ispitanih vjeruje televiziji više nego ostalim medijima, dok su podaci za dnevne novine poražavajući - vjeruje im tek 13,8 posto. Izvor: Pulsovo istraživanje iz prosinca 2009. http://www.poslovni.hr/vijesti/iz-dnevnih-novina-informacije-crpi-60-posto-gradana-134815.aspx (preuzeto 15. rujna 2011.)