Svijeća

Svijeća, jedna jedina. Sama. Tmina je svuda. Samo tanki plamičak se izvija u tami. Muk. Tišina. Ona pokušava da gori. Lomi se, plamti sve jače, luta lijevo-desno, pada i ustaje, ali ostaje. Ona gori, ne tako jako kako bi trebalo, ali ipak gori.

Slušah jednog učenog čovjeka kako pomenu jednu zemlju nama tako stranu (Slovenija) i reče za nju sledeće riječi. Nekada davno u tako maloj zemlji bijaše 12 pozorišta, i krenu ta zemlja ka jednoj medunarodnoj organizaciji koja joj reče da je ona previše mala, da ima samo dva miliona stanovnika za tako veliki broj pozorišta. U’vatiše se mudraci za glavu pa smisliše malu besjedu. Govorahu oni biranim riječima. Da ne bi naših pozorišta, ne bismo mi danas bili u Evropskoj uniji, da ne bi naših pozorišta, ne bi mi izgradili naš nacionalni identitet tako rano, da ne bi naših pozorišta, ne bi naše društvo bilo tako zdravo (ne medicinski, nego ljudski, kulturno i etički). Počešaše se evropske glave, pa rekoše Sloveniji - dobro, pogriješili smo, čuvajte vaša pozorišta. Sjetiše se glavaši dobro ovih riječi i rekoše sebi, onako svaki u brk: „A što da ih ne povećamo!“. Stadoše, čuše svi jedan drugoga, pa zapitaše: „Šta rekoste to?“; „Otvorimo ih više“, reče jedan i podiže ruku visoko. Zatapšaše svi, osmjehnuše se mudrosti i pogledaše svi jedan drugoga: „Neka bude tako“. I bi tako. Slovenija danas ima 17 pozorišta na dva miliona stanovnika. A oni glavaši sjedahu zadovoljno i govorahu sa žarom o ljepoti predstave, glumca, reditelja i njihove iluzije. A ovu priču (mada ne baš ovako, od riječi do riječi) prenese nam Blagota Eraković, dobitnik ovogodišnje Velike nagrade CNP-a. 

Imamo i mi naše iluzije. Jeste da su mnogo manje, gore mnogo slabijim plamenom. Gore kao ona svijeća gore. Tanko i teško i lijevo i desno, a sve na jednom mjestu - u CNP-u. Da se još razumijemo, kada govorim o pozorištima, ne mislim na salu koja ima sjedišta i scenu na kojoj se izvode predstave, nego mislim na organizaciju koja zapošljava glumce, reditelje, šminkere, kostimografe, inspicijente, šaptače, scenografe, tonce, majstore svjetla, i sve druge obične smrtnike koji omogućavaju održavanje jedne iluzije. Takva jedna grupa mađioničara postoji samo na jednom mjestu u Crnoj Gori, u Crnogorskom Narodnom Pozorištu. Nego, ima jedno, a ni to jedno nije dobro posjećeno. Izuzetak su premijere, kojih je prošle godine bilo osam, i u protekloj sezoni je CNP posjetilo 44.000 gledalaca. Svi koji znaju ponešto o kulturi kažu da je to pozorište potpuno neprofitabilno i da ne bi bilo mjesta za otvaranje novog. Tužno i istinito, u tri puta većoj populaciji ima 17 puta više pozorišta. Tužno ali istinito, ne mare Crnogorci za kulturu. Tužno ali istinito, ne mare ni glavaši za kulturu (liše ovoga marketinškog buma oko Tereze Kesovije, mislim da se to u političkoj nauči zove tehnika spin-a). I dođoh do onoga što stvarno htjedoh reći. Pokušavaju razne amaterske organizacije da postave predstavu tu i tamo, sa manje ili više uspjeha, ali pokušavaju. Skupština Crne Gore usvojila je zakon po čijim članovima nevladine organizacije ne mogu konkurisati za dodjelu sredstava kod Ministarstva kulture. Tužno ali istinito. Bujamo od profesionalaca, razmećemo se ogromnim državnim projektima filmova, konkurišemo za sve žive i nežive nagrade na mogućim i nemogućim festivalima, stručnjaka imamo za izvoz, ne znamo što sa tolikim glumcima, piscima, rediteljima. Što će nam amateri, gasi to... Tužno.

U pamet se, braćo Crnogorci (i Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Albanci), i svi vi koji osjećate ovaj nemar. Ne treba nikome krojiti kapu, počnite od sebe. Idite u pozorište, ta karta vam je jedno pivo u grad...

Comments  

 

0 #1 Vesna 2011-12-03 17:08

Tačno. Tužno. Bravo za tekst.

Quote

 

Refresh comments list
RSS feed for comments to this post

Add comment

Name (required)

E-mail (required, but will not display)

Website

Notify me of follow-up comments

Refresh

Send

Cancel

JComments