U pamet se, studenti

Konačno se desio i taj toliko čekani i tako nam potrebni 17. novembar. Crnogorska studentarija je, izgleda, konačno stasala u studente i nakon dugih 20 godina ćutanja javno obznanila svoje postojanje i nepristajanje na ovu i ovakvu političku i društvenu stvarnost i odnos državnih institucija prema generacijama koje dolaze. Zaista je lijepo bilo toga dana vidjeti rijeku mladih ljudi ujedinjenih zajedničkim idejama, biti dio mase koja odlučno želi i zahtijeva bolje i pravednije društvo, skidajući konačno okove našeg tradicionalnog podaništva i apatije. Zamjerke na račun organizacije i umjerenosti zahtjeva donekle stoje, ali treba imati na umu da ni Usain Bolt nije istrčao iz porodilišta; dakle, ne može se očekivati sve i odmah, niti je to racionalno zahtijevati u državi u kojoj studenti, do ovog događaja, nikada masovno nisu izašli na ulice, državi koju je zaobišla i 1968, državi koja nikada u svojoj viševjekovnoj istoriji nije demokratskim putem smijenila vlast. Pogotovo ne u državi u kojoj medijski eksponiraniji među studentima danima pred protest dobijaju anonimne prijetnje fizičkim nasiljem, pa čak i likvidacijom, dok sa druge strane, vodeći nezavisni medij nekoliko dana pred protest iznosi, iako većinom istinite, nesrećno formulisane informacije koje su za posljedicu imale kompromitovanje protesta u javnosti prije nego što se on uopšte i uspio održati.

U svjetlu tih saznanja, zanimljivo je bilo slušati narednih dana afirmativne izjave političara, kako vladajućih tako i opozicionih (teško ih je ponekad i razlikovati, nerijetko odaju utisak jedne, složne familije), upućene samom skupu i iskazanim studentskim zahtjevima. Neupućenom bi posmatraču moglo djelovati da su do ovakvog stanja (koje je po svemu sudeći alarmantno, čim je natjeralo našu uspavanu omladinu na akciju) doveli neki drugi političari, nečija drugo nestručnost i nesposobnost u vođenju države u posljednje dvije decenije. Ipak, posebno je javnost uzburkao jedan naročito pažnje gladan poslanik, koji se u nekoliko obraćanja na internetu, rječnikom jako primjernim i primjerenim jednom nacionalnom poslaniku, dotakao (ne bukvalno, srećom) studentskih genitalija, uz iznošenje paranoičnih konstrukcija o provladinom ili ne znam kakvom karakteru studentskih demonstracija. Taj prekaljeni revolucionar i, kako sam tvrdi, veliki studentski aktivista u svoje pero, zajedno je sa svojom generacijom, dakako, znatno doprinio opštem prosperitetu ove države, čije plodove mi evo i danas uživamo. Zaista je u ovom trenutku netaktično i protivno zdravoj pameti zabadati na prvom koraku nož u leđa hiljadama mladih koji su, iskreno vjerujem, samim ovim višesatnim okupljanjem doprinijeli situaciji u državi više nego taj gospodin za svega svog sjedenja u skupštinskim klupama i kancelarijskim foteljama, u smislu podizanja građanske svijesti o značaju i potrebama promjena u našem društvu. Da nije tako, vjerujem da bi bitnije stvari mučile savjest dotičnog od sadržaja studentskih mošnica.

Neozbiljno je i kontraproduktivno, od strane bilo koga, sedamnaestonovembarski skup etiketirati kao partijski, režimski i slično. Vođe studenata ni u kom slučaju nisu par partijski opredijeljenih pojedinaca koji su se kao izabrani predstavnici svojih fakulteta našli među organizatorima skupa, niti su oni kao ličnosti bitni za suštinski karakter protesta. Vođe hiljadama ljudi koji su tog dana šetali podgoričkim ulicama bili su i jesu, samo i jedino, zdravi, mladim ljudima imanentni osjećaj bunta i potrebe za promjenama, te za ostvarivanjem prava koja su nam uskraćena kontinuiranim lošim, ponekad i neshvatljivim odlukama vlasti (poput, na primjer, one o izjednačavanju državnog univerziteta s novokomponovanim privatnim, odnosno odvajanjem novca poreskih obveznika za sufinansiranje privatnih biznisa pojedinih bogataša, među kojima je, da paradoks bude još veći, i vodeći crnogorski zagovornik ekonomskog neoliberalizma i slobodnog, neregulisanog tržišta).

Dakle, studentima su u ovom trenutku jednako nepotrebna demagoška podrška vladajućih političara, kao i kritike i lekcije od strane pojedinih političkih šarlatana i samopromocije željnih medijskih marginalaca. Samo oslobođeni naše tradicionalne pasivnosti i sveprisutnog skepticizma, kao i retrogradnih partijskih, nacionalnih i ostalih okova i podjela, kojima naše društvo godinama drže u pat poziciji možemo osloboditi sebe i državu čiju budućnost nesumnjivo predstavljamo. Stoga, u pamet se dobro studenti, nastavimo borbu koja se nikako ne smije zaustaviti na 17. novembru, niti na pomalo banalnim zahtjevima poput tople vode, željezničkih popusta ili nekoliko stotina domskih mjesta i, prije svega, držimo se zajedno, jer, kako stvari stoje, niko se drugi neće izboriti za našu budućnost ako mi sami to ne učinimo.

Goran S. Blagojević