Uči, uči, uči, za posao se pomuči

Postoji niz neriješenih pitanja u našoj državi koja se najčešće objašnjavaju krizom, tranzicijom ili sve popularnijim evropskim integracijama. Nikada nije problem u nama, nikada mi nismo krivi i nikada naše rješenje nije bolje od rješenja nekog eksperta iz Evropske unije. Naš sistem najčešće funkcioniše po principu primjene „evropskih pravila u afričkim uslovima“. Najbolji primjer za to je rđava implementacija pravila Bolonjskog procesa koja je najslikovitije prikazana kroz dobro poznati vic:

Uhvatio student zlatnu ribicu. „Pusti me i ispuniću ti jednu želju“, reče mu ribica. „Zašto samo jednu?“,  začudi se student, a zlatna ribica mu odgovori: „Pa, ovo je po Bolonji!“.

I tako je nastao mit zvani Bolonja koji u Crnoj Gori služi da bi se opravdala nepovezanost između upisne i kadrovske politike, hiperprodukcija diploma, nezapošljavanje studenata sa svršene tri godine osnovnih studija na pojedinim fakultetima (sa takozvanim Bečelor diplomama).

Međutim, postoji i niz dobrih strana Bolonje koje mi ne možemo primijetiti jer de facto i nemamo adekvatnu primjenu Bolonje. Mislimo, prije svega, na stručnu praksu. Bolonja podrazumijeva konstantni i kontinuirani rad studenata. Ne samo teorijsko već i praktično znanje.  Uvođenje obavezne stručne prakse, na čemu su insistirali studenti protestujući 17. novembra, bi omogućilo svima nama da tokom studija aktivno učestvujemo u radu relevantnih ustanova i organizacija. Na taj način bismo imali pristup ne samo poslu koji ćemo obavljati po završetku studija, već bismo sticali iskustvo u radu i bili u koraku sa svakodnevnim inovacijama  u praksi. Zahtjev za stručnom praksom od prve godine osnovnih studija je opravdan željom da već od samog početka upoznamo suštinu našeg budućeg zanimanja. Ovdje se susrećemo sa jednom velikom preprekom. Naime, naš univerzitet ima 21 fakultetsku jedinicu - da li je moguće obezbijediti stručnu praksu za studente svih fakulteta? Pravnici, ekonomisti, socijalni radnici i novinari mogu naći niz odgovora u vezi sa stručnom praksom ali šta je sa (npr.) budućim mašinskim inženjerima ili hemičarima? Da li je država obezbijedila uslove za rad ovih studenata kojima izdaje diplomu i za čiji kvalitet garantuje? Gdje će oni raditi ukoliko je naša proizvodnja na izuzetno niskom, da ne kažem nepostojećem nivou? Kad je u pitanju uvođenje stručne prakse, može se biti inovativan i ostvariti niz korisnih projekata, ali kada je u pitanju privreda - tu nam (samo) kreativnost ne može „oporaviti“ fabrike i preduzeća.

Još jedan predlog studenata tiče se izmjene i dopune Zakona o radu. Naime, u našem Zakonu o radu ne postoji skraćeno radno vrijeme za studente kao ciljnu grupu. Popularno nazvani part time poslovi bi studentima omogućili da paralelno sa studijama rade po nekoliko sati nedjeljno. Ovo rješenje je davno prepoznato na Zapadu (na koji se tako često pozivamo) i izuzetno je praktično i korisno kako za studente koji žele nešto da zarade, tako i za poslodavce kojima su potrebni honorarni radnici. Ideja o part time poslovima je realna i održiva u praksi, a što je najvažnije, donosi višestranu korist.

Možemo primijetiti da ovi predlozi ne iziskuju mnogo materijalnih sredstava, a njihova opravdanost i korisnost je očigledna. Više prakse znači više iskustva i primjene teorijskog znanja, a to dovodi do formiranja individue koja jasno može da definiše svoje ciljeve za budućnost i, uzevši u obzir svoje sposobnosti i mogućnosti, bude praktična u kreiranju iste.

Planova i ideja je mnogo. Svi oni nalaze svoj osnov u tome da mi jesmo budućnost ove države. To je činjenica koja, ako ništa drugo, proizlazi iz same logike stvari. Međutim, svi smo mi prolazni i zamjenjivi, a država je stalna. Ako je država ozbiljna u tome da zadrži mlade ljude i da im stvori uslove za djelovanje (ne da djeluje umjesto njih, kako se često i kreativno tumači naša želja za radom) onda se mora krenuti od samog temelja - prava i ekonomije. Ukoliko ne stvorimo jaku zakonsku regulativu za funkcionisanje tržišta koje će nam, u najmanju ruku, garantovati  egzistenciju i mogućnost progresa, naše znanje i ideje ne mogu zaživjeti. Zato treba biti praktičan i početi sa realizacijom efektnih projekata kao što su ova dva navedena, kako bismo polako stvarali ambijent pogodan za više inicijative i produktivnosti.

Za posao se treba pomučiti, ali posao moramo i naučiti. Ako ne u Crnoj Gori, uradićemo to negdje drugdje, negdje gdje se prepoznaje vrijednost naših ideja, gdje je znanje najsigurnija investicija i gdje su vještine i sposobnosti za koje garantuje naša diploma primjenjive jer mi ne  tražimo više nego što nam pripada. Pravo na rad, pravo na učenje i pravo na dostojanstven život su suština naše budućnosti. Naša budućnost je naša država, a naša investicija je rad u njoj. Vrijeme je da država prepozna obostranu korist ovog odnosa.

Slađana Ivezić, Pravni fakultet Univerzitet Crne Gore

Comments  

 

+1 #1 jesam 2011-12-13 11:59

Kao i uvjek, kolegenice opet ste u pravu.

Quote

 

 

0 #2 sladja 2011-12-27 20:02

samo sto bih ovog puta voljela da nisam u pravu ali nazalost...

Quote

 

Refresh comments list
RSS feed for comments to this post

Add comment

Name (required)

E-mail (required, but will not display)

Website

Notify me of follow-up comments

Refresh

Send

Cancel

JComments