Nekada je status studenta označavao progresivnost, modernost, nove ideje, novu energiju, optimizam. U nekim zemljama ovaj status još uvijek označava nadu i vjeru u bolje sjutra, u novu i ljepšu budućnost. Nažalost, u Crnoj Gori biti student ne podrazumijeva sve gore navedeno. Gledajući koliko su zaista studenti uključeni u dešavanja u zemlji često se posramim znajući da pripadam studentskoj populaciji.

Kao da ništa na ovom svijetu nije bitno osim datuma polaganja kolokvijuma i ispita. Kao da samo postoji danas i u tom danas bitan je samo uspjeh na fakultetu i ništa više. Prošlosti nema, a o budućnosti se ne razmišlja. I uvijek poznata maksima : „Ja bih se uključio/la, ali ne znam gdje i kako.“ Ali nisu ograničene mogućnosti pravi razlog studentskog (ne)aktivizma već manjak volje, kreativnosti i racionalizacije prioriteta. Jer ko god da je iole zainteresovan da se uključi u neku aktivnost, projekat ili makar i građansku inicijativu od značaja, to može uraditi sa malo izdvojenog vremena. Na raznim pretraživačima se možete informisati o projektima i inicijativama koje se tiču studenata u Crnoj Gori ali i šire. Preko prijatelja, kako onih pravih, tako i onih virtuelnih možete se uključiti u realizacije ideja koje se tiču studenata. Možete samo slijediti primjer svojih kolega i koleginica sa FPN-a koji svoje ideje pretočiše u peticiju kako bi skrenuli pažnju na uslove studiranja. Naravno, nisu oni jedini, ali su nam svakako najbliži, poznajemo ih, pa samim tim i znamo da je nešto tako moguće. Mnoge NVO u Crnoj Gori se bave pravima i obavezama studenata, pa uvijek možete pokucati na njihova vrata ili poslati mejl, i tako se raspitati o mogućnostima uključenja u njihove projekte. Takođe se možete uključiti i u regionalne mreže studenata, studentska vijeća, studentske saveze, studentski parlament itd. Postoje razni forumi na kojima možete razmjenjivati ideje i mišljenja. Samo je potrebno da se pokrenete, posvetite malo svog slobodnog vremena određivanju prioriteta, kao i istraživanju i informisanju kako da ostvarite na najbolji mogući način ono što želite.

„Cijela tajna uspješnog života je saznati šta trebamo napraviti, a zatim to i učiniti.“ (Henri Ford)


Mladost sa sobom uvijek nosi određenu dozu prkosa i optimizma. Životno doba puno poleta i energije treba ponekad iskoristiti za ciljeve i ideale važne za budućnost. Ne samo nas kao pojedinaca, već cjelokupnog društva. Biće vremena da se pokorimo pravilima i normama, biće vremena da igramo društvene uloge koje se očekuju od nas, biće vremena da budemo „konzervativci“. Nije potrebno ići daleko u istoriju da bi vidjeli šta su sve studenti u stanju da urade. Dovoljno je napisati 1968. godina.

Ali i ne moramo mijenjati svijet drastično, ne moramo se ugledati na studente koji su 1968. ispisali nove stranice istorije, dovoljno je da uradimo nešto za naš fakultet, naš grad, našu zemlju. Tu se kalimo za dalje, tu se stvaraju potencijali i pojedinci za velika djela. Velika djela se čine tako što se počinje od malih stvari, od sitnica sa kojima se svakodnevno suočavate. Naša populacija se suočava sa problemom koji se može predstaviti rečenicom: „Krenuo/la bih ja, ali ako će neko drugi prvi da krene.“ U većini slučajeva svi smo saglasni sa nečijim mišljenjem i prijedlogom ali ne želimo ništa prvi da kažemo ili učinimo. Uvijek tražimo pojedinca/ku koji će u ime svih nas nešto da kaže ili učini. I skoro uvijek se dešava da kada taj neko ili neka nešto uradi, prvo osmotrimo reakciju autoriteta i onda krećemo u akciju ili se vratimo na svoje mjesto. Strah od autoriteta, što zbog uticaja prethodnih sistema, što zbog prostog konformizma, još uvijek, nažalost, komanduje akcijama i reakcijama pojedinaca ali i grupa. Najbolji lijek od bilo koje vrste fobije jeste suočavanje sa istom. I, tako, kada se sljedeći put nađete pred izazovom kao što je iznošenje mišljenja, hrabro zauzmite stav i branite ono šta mislite da je ispravno, čak i ako vam noge drhte a dlanovi se znoje. Savladavanjem straha bliže ste cilju i idealima kojima težite. Bliže ste boljem svijetu. A učešće i proaktivnost jesu prave arene za savladavanje raznih fobija kojima smo okruženi i koje su nam obrazovanjem i socijalizacijom nametnute kao normalni obrasci ponašanja.

„Usuditi se: to je cijena napretka.“ (Victor Igo)

Kristina Ćetković, Fakultet političkih nauka, Univerzitet Crne Gore