Intervju – Ida Prester (Lollobrigida): „Ko hoće – nek nas kupi, al' nećemo se nikome gurat“

Ida Prester, osnivačica i izvođačica u pop-grupi Lollobrigida je vrlo brzo pronašla svoju publiku u Hrvatskoj i u regionu. Samim tim je zainteresovala i diskografsku kuću Menart, za koju su već i objavili album. Jedna je od zanimljivijih medijskih ličnosti mlađe generacije koja se posljednjih godina paralelno predstavila javnosti u različitim područjima, muzici i novinarstvu.

TRAGOM: Kako je uopšte nastala Lollobrigida?

Sve je počelo nevino i bez ikakve vizije. Prvi album sam napravila sama u spavaćoj sobi, prije nekih 8-9 godina, slušajući Brigitte Bardot i Serga Gainsboura. Super mi je bio njen tanki dječji glasić koji je stari lisac Serge zapakirao u slatke francuske pop melodije. Iako sam čisti alt, strašno sam htjela zvučat mazno i krhko k'o ona. Skvičala sam po cijele dane, lupala po casio sintesajzeru na baterije i snimala se na kazić. Prvo sam prijateljima dijelila kazete, pa onda i cd-e s tim pjesmicama, kao home made poklon. Kako smo mali grad, ubrzo se glas pročuo i počeli sam dobijati ponude za koncerte. Shvatila sam da je najjednostavnije strpat muzičku pozadinu na cd, uzet mikrofon i pjevat preko toga, instant varijanta, ko denseri iz devedesetih. Kako mi je trebao još jedan glas, zamolila sam prijateljicu Nataliju (sad je Petra) da uleti, prve tri godine bile smo samo nas dvije. Tako je nastao prvi hrvatski girl trash band Lollobrigida. Za svaki nastup spremale smo nove luckaste kostime, časne sestre, svemirke, princeze... Iz takve šprdnje nastala je današnja Lollobrigida. Više nismo trash, već pop-disco-punk, a imamo i cijeli band od šest članova, svoga tonca, prodajemo Lolla majce i badgeve, skupljamo za vlastiti kombi...prava korporacija. I dalje sam u čudu kako se to dogodilo.

TRAGOM: Šta za tebe predstavlja dobra svirka?

Dobra svirka, dobar party, dobra energija...to je ono što me diže. Postoji život preko dana koji isto ima svoje kul trenutke, zajebancije na predavanjima, u menzi, na poslu...ali večer me puni. I kad ne sviram, idem na tuđe svirke, plešem, skačem, uživam u beatu, stroboskopu, masi nepoznatih ljudi koja se zajednički kreće. Ovo ljeto sam odvalila na Crystal Castles, Dana Deacona, Raveonettes...ima toliko genijalne muzike, fantastičnih bendova, najradije bi ih sve odjednom pustila dok se svijet ne rastopi. A kad sviram sa svojim bandom, to je isti taj feeling plus ogromna doza adrenalina. Ko neki ekstremni sport, svi te gledaju, a ti moraš srušiti vlastiti rekord. Svak nađe neki svoj ispušni ventil, meni je to Lollobrigida.

TRAGOM: Dobitnici ste nagrade MTV-a u kategoriji najboljeg regionalnog izvođača. Da li te je to iznenadilo?

Totalno. U tom trenu smo još bili mali alternativni bend iz Hrvatske, nije puno ljudi znalo za nas. Bar nam se tako činilo. Kad su nam s MTV-ja javili da smo dobili najviše glasova MTV gledatelja i da je pjesma „Volim te“ mjesec dana prva na top listi, ko da nas je neko mokrom krpom opalio. Stvarno je super dobiti priznanje za nešto što radiš. Gledam u taj srebrni kipić s federom, držim ga na polici s knjigama i mislim si – damn, ipak smo nešto u životu odradili. Nismo se obogatili, nismo dobili Nobelovu nagradu, al' ovaj isti komad metala u kući drži Beyonce, Madonna, Beastie Boys...ok, djetinjasto je, al' mi smo svoj dječji san ostvarili. I sad idemo dalje.

TRAGOM: Može li se živjeti od muzike?

Ako pitaš Zdravka Čolića il Mišu Kovača, Tonyja Cetinskog ili Daru Bubamaru, vjerojatno se može, i to jebeno dobro. Od ove naše ne. I nisam sad nešto kivna, ljuta i nesretna zbog toga. Ove prve jednostavno ljudi više vole. Ko mi je kriv što sam odabrala pogrešan žanr, nosim krivu odjeću i muzika mi se pušta u krivim emisijama, bar u kontekstu mlaćenja para. Sve je to odnos ponude i potražnje. Al' ima i amaterizam svojih prednosti, super je kad se možeš muzikom baviti neopterećeno, kad ne moraš kalkulirati, grist nokte koliko ljudi će ti doć na koncert. Mi to radimo iz hobija i ne odgovaramo nikome. Danas se komercijalna muzika veže uz proizvod, kol'ko se možeš prodat kao soundtrack za reklamu nekog govna – tol'ko vrijediš. Mi taj pritisak, hvala bogu nemamo. Ko hoće – nek nas kupi, al' nećemo se nikome gurat.

TRAGOM: Koji je najljepši, a koji najružniji trenutak koji ste kao bend doživjeli tokom svog postojanja? 

Ima puno genijalnih momenata. Kad smo napokon gotovi s nekom pjesmom, nakon mjesec dana koje provedemo u studiju, onaj trenutak olakšanja i sreće kad slušamo zadnji mix...super je i moment zabilježen na ovoj fotki koju šaljem, kad par tisuća ljudi divlja, diže ruke i pjeva s nama tekstove...stvarno te opali adrenalin k'o dva grama kolumbijske koke. Najružniji moment je bio jednom kad smo se Jernej i ja posvađali. Kratko je trajalo al' je bilo stresno za oboje. Način komunikacije je najvažniji, ne samo sadržaj, to sad oboje znamo.

TRAGOM: Poznata si kao zaštitnik gay prava u svojoj zemlji. Kako si javno počela promovisati prava homoseksualaca?

Meni je to savršeno normalno i došlo je prirodno. Svak od nas pokušava svijet učiniti boljim mjestom, nadam se. Neki spašavaju kitove, drugi su u anti-ratnim kampanjama, neki se bore protiv globalizacije i korporacija, drugi recikliraju i podupiru obnovljive izvore energije...na svijetu i u našim zemljama ima bezbroj groznih stvari, ne znaš otkud bi krenuo. Meni je problem diskriminacije homoseksualaca sasvim blizak. Neki gejevi i lezbijke su moji najdraži prijatelji, a i među našim fanovima je velik broj LGBT osoba. Pratim kroz kakvo šikaniranje prolaze i odazivam se na svaku akciju koja se protivi homofobiji. Situacija se i u ovoj regiji popravlja iz dana u dan, drago mi je što sam barem mali dio toga.

TRAGOM: Prije nekoliko godina si doživjela fizički napad u centru Zagreba jer si bila u društvu s transvestitom. Kako si to doživjela?

Ha, šta da ti kažem...nije bio baš ludi parti. Svaki dodir s nasiljem je grozan i traumatičan, nisam navijač pa da mi je to svakodnevica. Tom prilikom ja osobno i nisam previše stradala, dobila sam koju pljusku i razbijen mobitel. No moj gost iz Beča, član super zabavnog banda Menstruation Monsters čiji koncert sam organizirala u jednom Zg klubu, završio je na šivanju. Bespotrebno, glupo i jadno. Ako te u 21. stoljeću može isprovocirati muškarac obućen u suknju, javi se nekom stručnjaku da ti prepiše pilule u raznim bojama. I ti i svijet ćete odahnuti.

TRAGOM: Kako su izgledali tvoji studentski dani? 

Živjela sam s dečkom u studentskom minijaturnom stanu u centru Zagreba. Nismo imali veš mašine, pa smo svaki tjedan prljavu odjeću nosili mojoj mami na pranje, sirota žena. Jeli smo u studentskoj menzi, gledali filmove do 4 ujutro i budili se u podne. Skupa smo radili alternativnu muzičku emisiju na radiju Student, učili francuski i napravili band po uzoru na Pixiese i Sonic Youth. Bili su to prekrasni dani, šmrc...

TRAGOM: Diplomirala si ekonomiju. Kako to da si se odlučila baviti novinarstvom, medijima, muzikom?

Nisam se vidjela u ekonomiji, u korporaciji. Bila sam preneobuzdana, oblačila se u sto boja, slušala punk, svirala u bandu... Tko bi me zaposlio? Možda neka banka il' Pliva? Umjesto uredskog posla odlučila sam se za nesigurni freelance medijski angažman. To zna bit strašno naporno i trošit ti živce, al' zasad je to jedini put koji vidim. A muzika je uvijek bila hobi, najljepši hobi koji je čovjek izmislio, barem meni.

TRAGOM: Poželiš li ponekad promijeniti nešto u svom poslu? 

Sve. Često puknem, kažem da mi je dosta nesigurnosti, natezanja s klijentima, neurednog života, truckanja u kombiju, intervjua, medijskog trančiranja i podvaljivanja debilnih naslova... Al' izgleda da ništa pametnije u životu nisam naučila :) Tjeram koliko ide, borim se, imam super i fuj trenutaka kao i svi.

TRAGOM: Šta ti je najvažnije u životu?

Kad dođem kući nakon groznog dana, da me dočeka bar jedno sretno lice. Prijatelji i ljudi koji te vole – ma nema tih para, slave, jahti i umjetnih sisa koje mogu konkurirati.

TRAGOM: Kako izgleda jedan tipičan dan Ide Prester?

Ma užasno varira. Kad je neki posao u igri, tad par dana zaredom skoro uopće ne spavam i kljukam se red bullom. Al' ima i zakon dana, na primjer danas. Nedjelja. Ujutro smo donijeli neki stari namještaj iz Reto centra, trebao nam je kuhinjski i pisaći stol. Nakon toga smo s prijateljiima otišli na rijeku Mrežnicu i vozili se gumenjakom po adama, a navečer smo bili na festivalu Stand up komedije koji sam vodila. Da je bar svaki dan ovakav..

TRAGOM: Kakvi su tvoji utisci o Crnoj Gori?

Bila sam samo jednom, u Podgorici na našem koncertu na terasi KIC-a. Bilo je stvarno super, unatoč svemu. Ostalo nismo stigli ni vidjeti jer smo odmah sljedeći dan letili nazad u Zg. Nadam se da ćemo sljedeći put ipak više landrati okolo i upoznati se s ljudima. Ovi Crnogorci koje znam s facebooka su sila i stalno nas zovu da dođemo, mislim da ste po svemu sudeći prava raja – otvoreni i gostoljubivi.

TRAGOM: Održali ste jedan nastup u Crnoj Gori koji je nažalost obilježen incidentom.

Ma taj incident je došao kao mala dramaturška pauza. Nikakva šteta se nije dogodila i publika se vratila i ostala do kraja koncerta. Tih par stotina ljudi su stvarno zakon, skakali su skupa s nama, pjevali...bili smo ugodno iznenađeni jer nam je to prvi put u Crnoj Gori, nismo imali pojma da nas toliko ljudi prati i voli... Vidiš što je danas internet! Mi smo se super proveli, nadam se i oni s nama.

TRAGOM: Kada vas možemo opet očekivati u Crnoj Gori? Znamo da je nedavno otkazan vaš nastup u Dodošima.

Dodoši su nažalost otkazani, iz nama nejasnih razloga. Organizatori su nekoliko dana prije nastupa javili da nemaju riješene financije. Totalno smo bili razočarani, nabrijavali smo se za te Dodoše mjesecima, mjesto izgleda prekrasno. Al' eto, ne ide sve svaki put po špagici. Jedva čekamo sljedeći vaš poziv, nećemo se gurati, kad nas se poželite, zvat ćete nas ponovo. Mi smo spremni.

TRAGOM: Poruka za čitaoce studentskog portala „Tragom“.

Jao ljudi, pa vi ne morate na posao sutra ujutro! Ne morate trpiti živčanog šefa, ne vodite djecu u vrtić i ne čupate kosu kad dođe nova rata kredita...nemate pojma kako vam je prekrasno u životu! Uživajte u svakom trenu, dobro se zabavljajte i pokušajte ostati ovako veseli i bezbrižni što dulje. Nadam se da će vam Lollobrigida u tome pomoći – vidimo se na koncertu!

Damir Nikočević, Fakultet političkih nauka, Univerzitet Crne Gore