Jesen u Mejnu

Četvrtak, osam sati ujutru. Ustajem, odlazim na doručak i prelistavam bilješke. Test u 9.30h. Nakon toga predavanje. Na brzinu prelistavam svesku i novi test u 12:30h. Nakon toga ručak i odlazak u biblioteku - mora se završiti domaći za sjutra. Moje studiranje na University of Maine, gdje sam od avgusta ove godine na razmjeni, naučilo me je da nije strašno ako imaš dva testa u jednom danu. Da to ne znači da nećeš spavati tri noći prije toga i da možeš (u)raditi ono što moraš zabavljajući se tokom cijelog procesa.

Forecast program u Crnoj Gori još od 2007. godine šalje studente na razmjenu u SAD. O programu se već jako puno zna, kako zahvaljujući boljoj promociji kada su mediji i obrazovne institucije u pitanju, tako i zahvaljujući Forecast alumni-ma koji nesebično dijele svoje iskustvo iz godine u godinu i pomažu da se ovaj lijepi projekat nastavi. Ovo je jedna od rijetkih stipendija koja pokriva apsolutno sve troškove studentskog života, počev od putnih karti, školarine, osiguranja, smještaja i hrane pa do knjiga i mjesečne stipendije. Ipak, ono što bih ja izdvojila u svemu ovome jeste značajna podrška ljudi iz World Learning-a koji se brinu o stipendistima. Biti daleko od kuće i svega poznatog mnogo je lakše kad znate da ipak u toj ogromnoj zemlji postoji par brojeva telefona koje uvijek možete okrenuti ako negdje nešto zaškripi. Ili, samo da porazgovarate sa nekim.

Kao jedna od stipendista World Learning-a, ovu školsku godinu provodim u Mejnu na University of Maine. Kako sam ovdje već gotovo dva mjeseca, polako počinjem da shvatam sistem obrazovanja. Kada bi trebalo jednom riječju obuhvatiti svoje dosadašnje iskustvo rekla bih samo – drugačije.

A, kako to drugačije?

Krenimo redom.

Predmeti. Iako mi je pomisao da moram sama izabrati šta uzimam od predmeta zadavala tešku glavobolju i iritirala moju urođenu tromost kada je donošenje bitnih odluka u pitanju, pokazalo se kao sjajna stvar. Ovdje studenti sami biraju šta će slušati iako, u zavisnosti od toga koji im je major imaju par obaveznih predmeta. Fleksibilnost sistema omogućava da ukoliko studirate informacione tehnologije, a volite da vajate, uzmete i taj predmet ili to čak izaberete za minor pa se onda obrazujete u dva smjera. Takođe, možete cijelu prvu godinu uzimati predmete koje želite, ukoliko ne znate šta vas konkretno zanima pa onda budete „neopredijeljeni“ neko vrijeme. A onda, kao da sve to nije dosta, imate add-drop period na početku semestra. U praksi to znači da slušate šta hoćete prvu nedjelju i onda možete dodati još nešto, ili odbaciti ono što vam se ne dopada.

Knjige. Kako nam stipendija obezbjeđuje fond za knjige, nijesam brinula zašto mi za četiri premeta treba skoro 400$. U knjižari možete naći sve što vam treba, i birati između korišćenih ili novih, a na kraju semestra ih možete opet prodati. Postoji i opcija „iznajmljivanja“ koja sve čini unekoliko ekonomičnijim. Sve knjige su posljednje izdanje i profesori najčešće ne uzimaju u obzir izdanja starija od dvije godine. Sjetila sam se redova kod Prke i čekanja skripti, kopiranih knjiga i nedostatka istih, ili čak nemogućnosti da nađeš knjigu da kupiš u knjižari, to mi definitivno nije nedostajalo.

Predavanja. Prva stvar - nema spavanja na času, nema izvlačenja. Koliko god nekad želiš malo pauzirati, sistem rada ti ne dozvoljava, ukoliko želiš da pratiš, naravno. Dva predmeta koja imam su u učionicama, grupe od po 24 studenta, na trećem nas je 40, a na četvrtom 120. I što je interesantno, čak ni na najbrojnijim predavanjima nemam osjećaj da sam jedna u gomili i da nas je previše. Profesori se trude da nam zapamte imena i imaju koliko-toliko ličan odnos sa nama. Uvijek imaju vremena da vas prime i porazgovaraju o onome što vas zanima. Lična inicijativa je dobrodošla i poželjna. I da, asistenta imamo na jednom predmetu. Profesor čita radove, pregleda testove, pazi na prisustvo. I, ponoviću, uvijek je na raspolaganju.

Domaći. Nekad kao da sam u srednjoj školi. Stalno, stalno, stalno imamo da pišemo, čitamo, uradimo. Sve se boduje i niko ne očekuje da nešto uradiš ako nećeš dobiti poene na to (kad su u pitanju bodovi, svi smo isti, i u CG i u SAD). Ipak, nakon dvije nedjelje vidjela sam koliko je zapravo dobro što to radimo, praktično primjenimo ono što smo čuli na predavanju, angažujemo se i prije testa (a ne učenje dva dana pred kolokvijum) pa i ja polako gradim zdravije radne navike.

Provjere znanja. Dok nedjeljni kvizovi, koji su multiple choice, zaista traže da razumiješ pročitano i da razmisliš o pitanju pa i da kasnije koristiš mozak u dobijanju novih informacija, testovi-testovi i nijesu baš najteži za uraditi. Nakon par testova, mid-term, kako se ovdje zovu, shvatam zbog čega svi kažu da je ovaj sistem lakši. Nigdje ne traže da se napiše definicija ili podjela, samo da je prepoznaš u grupi od četiri ponuđena odgovora a datume, godine niko i ne pamti. Moj utisak je da je za nekih 80% pitanja dovoljno pročitati gradivo iz knjige pažljivo i to je to. Ipak, ostatak pitanja traži da razumiješ podatke i da ipak pokažeš malo znanja. Ono što je definitivno drugačije od našeg sistema jeste da se na testu nalaze pitanja koja se odnose na predavanja, primjere koje je profesor pokazao, domaće radove i eventualno dodatne teme koje su se obrađivale. Dakle, ukoliko redovno čitaš, pratiš pažljivo predavanja i radiš domaće nema problema položiti ispit.

Radovi. Na svakom predmetu imamo po jedan projekat da završimo u toku semestra. Najčešće je podijeljen u dva do tri pisana rada koja u segmentima ispituju problematiku kojom se bavimo sa ciljem da od interpretacije podataka na početku semestra budemo spremni za kritičku analizu istih u zaključku rada. Kada je jedan student pitao profesora da mu odloži rok za predaju, ovaj nije htio ni da čuje. „Zamislite da vam je ovo posao. Imate da uradite projekat i nazovete šefa govoreći kako ne možete stići. Niko neće da vas čeka. Sad se naučite tome. Nema odlaganja.“

I da, drugačije je. Ozbiljno, i stvarno, i novo, i zabavno. Kada je sve oko tebe podređeno učenju, kada imaš svu moguću literaturu i uslove. Kada oko sebe vidiš realne primjere onoga što učiš i čemu težiš. Kada si u središtu svega-što-ti-treba i samo trebaš da uzmeš. Kada svi uče, od prvog dana. Pa, bilo šta osim radosti što imam priliku da ovo iskusim bilo bi jednostavno glupo.

Pozdrav sa University of Maine, mjesta koje me je podsjetilo zašto sam uopšte željela da studiram.

Jovana Živković, University of Maine, Orono, Maine

Comments  

 

+4 #1 Ena 2011-10-23 22:28

"Sve knjige su posljednje izdanje i profesori najčešće ne uzimaju u obzir izdanja starija od dvije godine."

A ni mi isto. Samo do 20 godina unazad.

Quote

 

Refresh comments list
RSS feed for comments to this post

Add comment

Name (required)

E-mail (required, but will not display)

Website

Notify me of follow-up comments

Refresh

Send

Cancel

JComments