Ovih dana svjedoci smo jedne srceparajuće socijalne drame u Crnoj Gori, jednog svojevrsnog bunta potlačenih i ugnjetavanih, hrabrih ljudi koji su digli glas i napokon traže od strane države adekvatne naknade za svoj mukotrpni rad kojim su je, dakako, nepovratno zadužili. Ipak, ovdje nije riječ, kako bi naivni čitalac mogao pomisliti, o KAPovcima, radnicama Lenke ili neke od mnogobrojnih usahlih fabrika i proizvodnih postrojenja širom drage nam procvale države – ovog puta za svoja prava ustali su mislioci (a ne drvosječe, kako ingeniozno naglasi jedna od perjanica ove dične skupine odabranih). Ali ne kakvi akademici, književnici ili možda nastavnici, već gospoda čiji iscrpljujući rad povremeno možete gledati u direktnom prenosu jednog od brojnih reality show-ova na vašim malim i ostalim ekranima – poslanici Skupštine Crne Gore.

I zaista – kako imati srca i odoljeti vapajima ovih ljudi sa mizernim četvorocifrenim platama? I to ne bilo kakvih ljudi, ne bilo kakvih mislilaca. Ipak su u pitanju blistavi umovi koji su za svega 4-5 mjeseci razriješili čvor kojem onaj Gordijev ne bi bilo ni do članaka, i to bez ikakvih aleksadrovskih pomagala – to metafizičko pitanje izbora i redosljeda interpunkcijskih znakova između 4 (!) maternja jezika koja će našem podmlatku biti predavana od strane prosvjetnih radnika, tih besramnika s astronomskih 300 i kusur eura mjesečne naknade. (Ne znam što će se desiti za nekoliko sedmica na zelenom terenu u Bazelu ali na polju višejezičnosti smo potukli nedodirljive Švajcarce, doduše s neizvjesnih 4:3, golovima u sudijskoj nadoknadi). Naravno, ovo pitanje od intergalaktičke važnosti nije prošlo bez određenih nesuglasica, što je i normalno s obzirom na unekoliko različita ideološka opredjeljenja dotičnih. Ipak, prijeka potreba povećanja plata ovih mučenika, i to ne po prvi put, postiže nemoguće – ujedinjava u borbi ljute protivnike, i ljevičare (ako takvi uopšte postoje u ovoj živopisnoj družini) i desničare, i crnogorske nacionaliste i njihove kolege iz drugih ekipa, pa čak i zagovaraoce tirea i ljute pobornike tačka-zareza. Zaista dirljiv prizor ujedinjavanja naše mislilačke elite oko jednog tako krucijalnog pitanja za sve nas.


Kakvi bismo mi bili građani kad bismo dopustili da ovi ljudi ostanu bez traženih stredstava tako prijeko potrebnih za sopstvenu egzistenciju? Zamislite jednog poslanika koji, nakon teškog radnog dana službenim audijem dolazi kući, utrnule pozadine od napornog cjelodnevnog sjedanja i, preračunavajući svoje mjesečne troškove, teška srca smišlja način da saopšti porodici kako će ovogodišnje zimovanje u francuskim Alpima morati da skrate sa 14 na 10 dana. A ako ova kriza nastavi, i sinov BMW X5 za 18. rođendan bi mogao doći u pitanje, da ne pominjemo 4. sprat vikendice koji će, kako stvari stoje, morati da sačeka možda i do kraja godine, i onih famoznih trinaestih, četrnaestih ili kojih već plata kojima se ova elita redovno čašćava za protekli trud.

Građanke i građani Crne Gore, dajmo ovim ljudima ono što im nesporno pripada! Vratimo čast i dostojanstvo onima koji su učinili sve da naša zemlja bude ono što je sad – primjer prosperiteta u regionu, zemlja bez mafije i kapi kriminala, koju odlikuju besprijekorna vladavina prava, garantovano poštovanje ljudskih i prava radnika, najstabilnija vlast i, po svemu sudeći, najzadovoljniji glasači na svijetu. Ako treba, javno se odričem svoje luksuzne opštinske stipendije od 33 eura, kojom bih mogao pomoći svakog poslanika sa nekih 40 centi mjesečno. Nije mnogo, ali mislim da je dovoljno za jedan solidan ručak u skupštinskom restoranu. Jer zaista, kome su u ovoj državi blagostanja više potrebne pare nego onima koji su za to divno stanje i najzaslužniji – ovim velikim umovima bez čijih intelektualnih dostignuća ne bismo bili ni blizu utopije koju, ako je vjerovati Pobjedi i RTCG, imamo čast da nastanjujemo.

                                                              Goran S. Blagojević