Pridružite nam se!
tragom.me@gmail.com
Možda moj učmali mozak ne uspijeva da pohvata nedokučivi sistem funkcionisanja naše države. Dakle, ograđujem se odmah. Može biti da je do mene. Drago će mi biti ako je tako, jer ću nastaviti da živim spokojno, miran u saznanju da oni koji nama upravljaju rade to na najbolji način. Jer, lijep je osjećaj biti siguran da neko „iznad“ drži čvrsto sve konce. Tada sve cvjeta, klizi po ohrabrujućoj ustaljenosti kojoj se ne nazire kraj. Divota. Ali ja, ovog puta u stadijumu čovjeka kome nije jasno, pomislim ponekad na ono najvažnije, čemu, pak, crnogorska javna Estrada ne pridaje puno značaja, onako bezbrižno umočena u suštinske teme parada, dinastija, crkava, inostranih enciklopedija itd. Razmišljam o pukom ekonomskom opstanku Crne Gore.
Nakon referenduma 2006. zaista je došlo do ekonomskog skoka, makar je tako djelovalo. Dobra turistička sezona, novi hotelski kapaciteti, investicioni bum i kockanje nekretninama (čitaj: đedovinama), sve to je doprinijelo da na trenutak pomislimo kako idemo pravim putem. Međutim, šta je trenutna slika: ugašene i gaseće fabrike, hoteli u ruševinama, prljave plaže, nezainteresovanost investitora… A pored ovako lošeg stanja, tu je i najdugovječnija crnogorska boljka: netaknuto plodno tle. U državi koja ionako oskudijeva obradivim površinama, kao da se radi nekog inata samom Bogu želi pokazati da nam ne treba ni to malo što nam je udijelio. Samo pomislimo šta bi Kinezi uradili da kojom nesrećom žive na našem prostoru (i da ih je koliko i nas). Hm. Ne vjerujem da bi im se dešavali netaknuto Ćemovsko polje, ogromni, pusti dijelovi Zete, Bjelopavlića, Vasojevića, Limske doline, Jezerske površi… Mi sve to na kašičicu: solo-vinogradi po Crmnici, pojedinačna proizvodnja voća i povrća i, i… – to je to. Jedini pozitivan primjer u ovom izbjegavanju hvatanja u koštac s zemljom su Plantaže. No, ne živi se od vina i loze. Imati svoje – znači ne zebsti previše ukoliko ne bude moguć uvoz najneophodnijih prehrambenih proizvoda. A svi znamo uz osmijeh zaključiti kako je neuporedivo bolja domaća hrana od inostrane, vještački potpomognute. Međutim, ni to nam ne smeta da ipak proždiremo stranu, lako dostupnu i da, u skladu s onom navalom trendova, vapimo za Mek Donaldsima i drugim zdravljima.
Uvozimo ogromne količine hrane. Izvozimo minornu količinu. Ekonomija se još uvijek oslanja na KAP, o čijem stanju i izgledu za budućnost je suvišno govoriti. Izvozimo aluminijum, vina, krš (zaista ga imamo) i otprilike ništa više. Uvozimo sve i svašta. Turizam, koji posljednjih godina kleca zbog očajnog odnosa nadležnih, i dalje je okosnica naše privrede i života naše države. A na kraju, tu su oni – njihovo visočanstvo – Krediti. Usljed konstantnog pozajmljivanja, kako bi se izbjegao najgori scenario, država opstaje na vještačkim osloncima, na štakama. Crna Gora na štakama trči ka Evropskoj uniji, ka blagodeti u najavi. Grčkoj ni to nije pomoglo, već je nakon vještačkog procvata realnost surovo vratila sve na svoje mjesto. Grčka koja, ako ništa drugo, ima nemjerljivo veće prihode od turizma od naše države. Teška srca, Evropa je ulila milijarde eura u staru evropsku državu i nakratko je izvadila iz nok-dauna.
Kod nas je još dobro, ne mogu se požaliti. Zašto pišem onda o ovome? Zašto „baksuziram“? A eto, pomalo. Pogledam kako Spokoj skakuće našim ulicama, pa se zapitam. A ovi Spokojni su i jedini koji će se ljutnuti zbog baksuziranja. Ukoliko ih, onako zainteresovane, to i dotakne.
Nikola Nikolić, Fakultet političkih nauka, Univerzitet Crne Gore
Comments
Lijepo si ovo posložio da te svako razumije.
RSS feed for comments to this post