Speak Up!

Piše: Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO)

I

Ovim se riječima u proljeće 1996, u prepunom amfiteatru Fakulteta političkih nauka u Beogradu, studentima obratio tadašnji ministar informacija u Vladi Srbije, Aleksandar Tijanić, imenovan u kvoti JUL-a (sada direktor RTS-a). Tribina je bila jedna od prvih ambiciozno zamišljenih aktivnosti studentske organizacije „Politikos".

Kroz komunikaciju koju sam prije toga, ispred „Politikosa", imala sa Tijanićem dogovarajući njegov dolazak, bilo mi je jasno da je jedino izvjesno da će to biti neobičan događaj. Sa olakšanjem sam prepustila starijem kolegi da moderira kad je sam izrazio želju za tim. Nakon početne zaprepaštenosti i nesnađenosti, uradio je sjajan posao vodeći izazovan „dijalog" sa čovjekom nespornog intelekta, ali i bezgraničnog ličnog bezobrazluka, koji je zaista gledao na stotine studenata, željnih neke drugosti, kao na ništice vrijedne samo njegovog iživljavanja. Opušteni Tijanić postajao je sve nervozniji, a studenti su nakon prvih, relativno nespretnih pitanja i pokušaja da pariraju provokacijom gostu bili sve uvjerljiviji u izrazu.

Ni danas ne znam da li je ovaj Tijanićev uvod i niz drugih uvrjedljivih rečenica upućenih studentima bila svjesna provokacija, podsticaj da se pokušamo nositi sa njim kao đavoljim advokatom pripremajući nas za realni svijet izvan ušuškanosti tog amfiteatra. Ili je to bio izraz frustracije onog studenta FPN-a koji taj fakultet nikad nije završio a vratio se na njega da drži nekom predavanje. A možda je to bio samo Tijanić i sve ono što je njegova kontraverzna ličnost nosila i što još uvijek nosi.

U svakom slučaju, u amfiteatru se dva sata vodila dinamična, uglavnom intelektualna borba između jednog čovjeka i gotovo tri stotine studenata, aplaudiralo se onom što je dolazilo i sa jedne i sa druge strane, zavisno od kakvoće argumenata i niko nije izašao ravnodušan. Neko je i dalje bio uvrijeđen, neko bijesan, neko napunjen adrenalinom, neko zadovoljan što je uspješno odgovorio gostu, neko ispunjen energijom koja je snažno prostrujala... Ja sam se osjećala dobro, to me uvjerilo da sve ono što sam radila i planirala raditi sa kolegama iz „Politikosa" i te kako ima smisla, da treba još više ulagati sebe kako bi se ta energija dalje hranila i kanalisala prema promjeni... A promjene su nedugo nakon toga došle, i u njima su značajno učestvovali i studenti FPN-a...

II

U februaru 2007. bila sam i sama pozvana na FPN povodom deset godina Studentskog protesta 1996/97. kako bi analizirali „Duh mladosti"... Za razliku od Tijanića, meni je u početku glas drhtao, bilo mi je teško govoriti na skupu koji je dobio pridjev naučni, a znajući da treba da se osvrnem i na važan dio ličnog života.

Dodatno, smatrala sam da značaj ovog protesta na procese demokratizacije u Srbiji mogu kompetentnije cijeniti kolege koji su u godinama nakon samog protesta, a i kada je skup održavan, bili donosioci odluka u Srbiji. U međuvremenu, Crna Gora nije razvila kulturu protesta kao svoj izvozni proizvod kojim bi se mogli pohvaliti. Zato je i moje izlaganje imalo više emotivnog naboja nego što to standardi naučnog skupa dozvoljavaju, kroz onu isprepletanost ličnog i kolektivnog nivoa.

Iskustvo studentskog protesta me je, kao i ostale kolege, uzdrmalo, nije nam slika bila ista kao prije, mnogima su to bili i prvi lični lomovi... Tada sam, naravno, u duhu te mladosti vjerovala da mogu mijenjati svijet. Da li zato što je taj duh imanentan mom karakteru, ja i danas idealistički, a svaki idealizam nosi u sebi i crtu radikalizma, vjerujem da mogu i moram na neki način mijenjati stvari, kreirati a ne uzimati već gotovo, biti akter a ne nijemi svjedok pored kojeg život teče...

Na nivou društvene promjene, snaga i ideja Studentskog protesta '96/97. nijesu direktno uticali na Crnu Goru, iako su ukupna gibanja u Srbiji te zime dovela i do turbulencija u Crnoj Gori i rascjepa tada i sada vladajuće partije. Milošević je nestao kao personalno opravdanje, ali je ostao vidljiv nedostatak posvećenosti procesu demokratizacije u obje zemlje, uz različite dinamike i perspektive.

III

U Crnoj Gori je i dalje deficit pištaljki ili bilo kakve druge buke koja bi razbila ovu zaglušujuću tišinu, uznemirila naše oligarhe i uticala na ozbiljno problematiziranje dominantnih projekata lične moći nauštrb javnog interesa. Tome doprinose i studenti u Crnoj Gori koji su ni na nebu ni na zemlji, nezainterosovani za najbliže okruženje, nespremni i nesposobni da vide sopstvenu ulogu u tekućim i budućim procesima. Oni isti studenti koji sjede u zgradi tehničkih fakulteta a ne znaju da vam kažu gdje je PMF, oni isti studenti koji studiraju pravo a ne bi da se miješaju u pravni aspekt nezakonitnih radnji na svom fakultetu, oni studenti koji ne mogu da se sjete nijednog događaja koji je obilježio proteklu sedmicu u Crnoj Gori ne izlazeći iz virtuelnih okvira Facebook-a i YouTube-a, oni studenti koji nikada nijesu čitali „Svakidašnju jadikovku" Tina Ujevića, ali koji je žive u cjelosti njenog samosažaljenja kriveći sve ostale sem sebe što ovaj svijet nije po njihovoj mjeri.

Nadam se da vi koji ovo čitate nijeste među tim studentima. Ako, ipak, jeste, nadam se da ćete ovo doživjeti kao provokacija i mogućnost da progovorite drugačije i o drugim temama... Za početak.

Comments  

12

 

+7 #1 Nikola Dragicevic 2011-05-12 13:56

Svaka cast na tekstu G-djice Uljarevic !

Quote

 

 

+13 #2 Marija 2011-05-12 14:07

Svaka cast, Daliborka!

Quote

 

 

+13 #3 Andrija 2011-05-14 08:22

Redovno citam vase kolumne koje su rijetka i sjajna kombinacija intelektualnost i, suptilnosti, subverzivnosti i ohrabrenja u CG javnom govoru. To sto ste napisali tekst i za jedan studentski portal me dodatno odusevilo!

Quote

 

 

-5 #4 tragac? 2011-05-14 18:13

ja san i za razumijevanje a ne samo osudjivanje..mi smo djeca sankcija, ratova u okruzenju, bobradovanja, tranzicione svakodnevnice, sa poljuljanim sistemom vrijednosti, bez himne, bez idela, podosta nihilisti... pistaljka i protesti su dobar kolektivni trans, a ovdje su svi pomalo smoreni..revolucija jde svoju djecu,a mi volimo da pjedemo sami,a ne nas. Klima je cudna i tiha, ali po meni ovakvi osjudjivacki izleti tu ne mijenjaju nista...los profesor osudjuje i ocjenjuje,a dobar zainteresuje i probudi...bas me nerviraju kad nam matorci govore da se dignemo i protestujemo..kad su jos studenti slusali matorce:p nama fali zdrave energije i smisla,a ne pistaljki...a to nece preko noci doci, a jos manje preko daliborki i ulja

Quote

 

 

+8 #5 Djordje 2011-05-14 19:23

Promjene treba da dodju od nas, Daliborka nam to govori, opravdanja je lako naci, a tesko je raditi, i ovo kazem tragacu? a i sebi jer se ponekad stidim nad cim sve cutim...
A Daliborki mogu samo da cestitam na svemu onom sto radi... I na tome kako dobro izgleda!!!

Quote

 

 

-7 #6 tragac? 2011-05-14 19:33

ti se stidi i uzivaj u daliborkinom izgledu,a ja je necu slusati pomno..no tragam na svoj nacin:)

Quote

 

 

+9 #7 Marijana 2011-05-14 19:36

Sjajan tekst. Da je vise snage u pojedincima sve bi bilo bolje i lakse. Vreme nikada nije naklonjeno onima koji zele promene i uzaludno je skrivanje iza sankcija i sl. Svako mora poneti svoje breme i napraviti svoj izbor.

Quote

 

 

+6 #8 FB student 2011-05-14 19:50

like it

Quote

 

 

-4 #9 tragac? 2011-05-14 21:54

ne moze se ljudi moji na brzinu skleati polet i idelaizam i jedna iskrena borba... odglumiti se moze,al ja mislim da to nije potrebno niti korisno.
Tekst je sasvim prosjecan sa zescom pretencioznoscu .
Jeste da sam ovdje usamljena sa stavom,al da vidim vas lajkovce na nekom protestu. A brate nista od toga, u prazno ste ogorceni i slozni

Quote

 

 

+10 #10 jonesko 2011-05-15 11:02

vrlo lijepo napisano, citko i prijamcivo... ova kolumna "ne pomjera granice", mozda nije za to ni namjenjena, ne znam, ali je itekako ususkana u jedan formalizam... ja cu samo postaviti par pitanja, ako hocete i retorickih! koliko znamo, i koliko nas uce o fenomenu demonstracija, o 1968.g.? koliko studenti imaju bilo kakvu podlogu sta znaci demonstrirati? sta rade profesori po tom pitanju? usudjujem se i pitati a sta rade NVO po tom pitanju i to one koje imaju taj znak u svom nazivu (cast izuzecima)? do koje mjere traje ususkanost nasih profesora, kolumnista, novinara, foteljasa bez pokrica, buntovnika bez pokrica? kako natjerati studenta kojem roditelji krpe kraj s krajem da se pobuni, evo u okviru svog fakulteta, pa da bude sikaniran od strane profesora, a samo se bori da sto prije dodje do kore hljeba? na kraju ima drugacijih nacina, umjetnost performansa npr... zapitajte se, meni je vec prst na celo!

Quote

 

12

Refresh comments list
RSS feed for comments to this post

Add comment

Name (required)

E-mail (required, but will not display)

Website

Notify me of follow-up comments

Refresh

Send

Cancel

JComments