Dajte prijevremene izbore, izginusmo!

Predizborne kampanje u Crnoj Gori pamtim, prije svega, po mirisu. Na one jednoobrazne, maštovite reklame oguglao sam nakon neuspjeha progresivne letačke ideje i nesuđenog obnovitelja crnogorske kraljevine, Bora Miranovića. Super-probijajući vizionarski pogled, ujedinjene čiste košulje, različiti scenski nastupi jednih te istih leže spokojno u zaboravu, u kanti za otpatke izmorenih građanskih svijesti. Sluh i vid, tako, bježe od televizijsko-reklamnih najava razvijenije, napucane Crne Gore, dok miris... E, uživa on u tim vatrenim i optimističnim danima. Miriše asfalt; gradske ulice vesele se svojim zakrpama, nakon dugog perioda povremenih jezera, svakodnevnih automobilskih lomatanja i kipeće nervoze ojađenog naroda. Ove muke primoravaju prosječnog građanina Podgorice da postane zakleti ljubitelj tih nadasve živih predizobrnih dana, punih osmjeha radosti i čeličnog optimizma dojučerašnjih namrgođenih svađalica.

A šta nam govore saobraćajnice nesuđene evropske metropole?

Čemer i jad opkoljavaju našminkani centar, prepun šljaštećih bilborda i video-bimova koji po vas bijeli dan leleču s trgova. Posvuda oko strogog gradskog jezgra, kolaž kratera najrazličitijih dimenzija i oblika – od simpatičnih, bezazlenih rupica, do parcela koje su se posljednji put radovale asfaltu za vrijeme velikog Blaža Jovanovića, neodoljivo sličnih urnisanim bagdadskim sokacima. Samo, nešto se ne uklapa: uz kratere nijesu parkirani trabanti ili pezejci, nego kajeni i srodna vozila, čijim gazdama ne smeta žabokrečina u koju narijetko ogrezne njihov ljubimac. No, kako je građanska svijest i dalje u kolijevci, bogatuni slobodne trenutke koriste za nadimanje stomaka u luksuznim izložbenim prostorima (čitaj: kafićima) ulickanog centra, prepuštajući inicijativu malim, starim, dosadnim stvorenjima blokovskih ruiniranih zdanja. Razum im spokojno šapuće: „Lagano, brate. Uzeće onaj usukani Radonja iz potkrovlja, zakrpiće on to ka prošli put. Ne no ćeš ti! Śedi, uživaj."

Svakako, do preispitivanja građanske svijesti ne bi ni došlo da nadležni rade ono za što primaju platu. Ali, podgoričke rupe su najbolji dokaz njihovih višegodišnjih godišnjih odmora. Mada, kad malo bolje pogledam – i nije da ne rade. Spojili su lijepo i korisno. Postali su dio nove crnogorske institucionalne zbilje: neproduktivnih skupova, odnosno svojevrsnih demokratskih glumišta. To su nove formacije bavljenja nečim. Organizuju se okrugli stolovi i sastanci oko million nekakvih tema, poređaju se bočice prijatnog pića, kako bi nam, je li, upravitelji imali više energije za mukotrpni posao, pozovu se ovi napaćeni novinari, koji su zarad plate primorani da sjede oko desetina vitezova okruglog stola i hvataju riječi, koje, obično, ne izlaze iz zacrtane palamudilačke forme. I tako, rabotaju oni pomalo, doćeraju se jer su tu kamere koje će ih doveče uvesti na hiljade malih ekrana i bave se. Njihov posao najbolje bi okarakterisala Gajova rečenica iz jednog skeča: „Želim da putujem, da se profesionalno bavim." A one razvaljene ulice – a neka ih tamo. Eno dva-tri puta su sami posipali nekakav pijesak, pa brzo prestanu kukat. Snađu se vazda oni.

Mareza, Tološi, Vranjići, Momišići, obje Gorice (ne garantujem za Donju, ona ima visoku ustanovu), Zagorič, Zlatica, Konik, Drač, Murtovina, Masline – kultna naselja žedna par kilograma asfalta. No, aktuelna situacija me je ponukala da napišem tekst. Veoma zabrinjavajuća stvar se dešava: glavni podgorički bulevari, u posljednje vrijeme, postaju i sami žrtve nemarnosti nadležnih. Iako uvijek brižno održavani, izgleda je i njih konačno zahvatila epidemija prigradskih naselja. Za vozače izuzetno opasne rupe pojavile su se odnedavno u bulevaru Mihaila Lalića, ulici koja razdvaja blokove V i VI, kao i u još par njih. Na mjestima na kojima se ne očekuje pretjerana vozačka opreznost, koja moraju biti kao podijum za klizanje – iznenada se isijavaju zjapeće rupe, kao nekakvi goblini te vrijebaju auta. Mi, koji smo se navikli na njih, obazrivi smo, ali šta sa onima koji su na tranzitu kroz glavni grad? Šta će pomisliti njemački turista kad na brzom i prometnom bulevaru u centru nabasa na krater i umalo ostane bez točka, pa i bez život (u ovom drugom slučaju – ništa. Eventualno opsovat' u susret smrti). Zvuči pregrubo? Ne bih rekao. Kada već nadležni bruje da vozači moraju poštovati propise, što ne dovodim u pitanje, a ono bi njihove kolege morale povesti računa o drugom preduslovu saobraćajne harmonije – bezbjednim kolovozima.

Htjeli ili ne htjeli, činjenica je da je najagilnija građevinska sezona upravo u predizbornim danima. Krpe se rupe, nadležni obilaze gradilišta, sjete se svog stvarnog posla. Miriše asfalt, mirišu radovi. Sve odiše napretkom i pregalaštvom. Napaćeni narod, sticajem tužne zbilje primoran da nauči građevinske zahvate, sada sa olakšanjem posmatra novo ruho asfalta, s čijim se falinkama rvao mjesecima i godinama. Sada, kada je stanje putne infrastrukture nikad gore, izbori su prijeko potrebni. Neophodni. Sanjam ih. Uželio sam se mirisa asfalta. Dajte ih, kumim ve bogom!

Nikola Nikolić, Fakultet političkih nauka, Univerzitet Crne Gore

Comments  

 

+15 #1 suski 2011-05-12 10:39

Znači kad zamiriše asfalt,... Promjene!
Odlično, britko i duhovito!

Quote

 

 

+16 #2 Vake 2011-05-12 19:01

Nešto što svi prepoznajemo rečeno na osoben način...Baš si me nasmijao!

Quote

 

 

+14 #3 Iva 2011-05-13 22:05

Bravo,bravo!

Quote

 

Refresh comments list
RSS feed for comments to this post

Add comment

Name (required)

E-mail (required, but will not display)

Website

Notify me of follow-up comments

Refresh

Send

Cancel

JComments