Svima nam je, vjerujem, jasno da imamo tu privilegiju da svoj vijek živimo u svojevrsnoj zemlji čuda. Doduše, nemamo pričajuće zečeve i lude šeširdžije (prevashodno jer šeširi više nisu u modi), ali, između ostalih zanimljivosti i nejasnoća, intrigira podatak da nekih tri četvrt miliona crnogorskih građana u današnje vrijeme uporedo koristi četiri, ili čak pet jezika. Da li za ovaj zapanjujući broj poliglota treba zahvaliti briljantnom obrazovnom sistemu ili pak nečemu drugom, pitanje je na koje će odgovor dati istorija. Ipak, koliko god se doimali sličnima, sudeći po našem Ministarstvu prosvjete i sporta, između ovih jezika ipak postoje određene, nepremostive barijere, koje otežavaju međusobnu komunikaciju, te zahtijevaju odvojeno pohađanje istih kako bi se olakšala međusobna komunikacija različito lingvistički opredijeljenih građana. Jer, demokratija ipak podrazumijeva slobodu izbora – doduše zavisnu od toga kakve su mogućnosti izbora ponuđene odozgo.

Naime, gorepomenuto ministarstvo došlo je na ingenioznu ideju – podijeliti đecu, djecu i decu u školama u zasebna odjeljenja na osnovu jezika koji odaberu da uče kao maternji. „Eureka!", mora da je uzviknuo Migo Stijepović ubijajući četiri muve jednim udarcem, čvrsto ubijeđen da je pronašao čarobnu formulu, odgovor na sve svoje dileme. Dotični gospodin je, čvrsto vjerujem, ostao da leži kući bolestan od gripa kada je u školi predavana lekcija iz istorije na kojoj se govorilo o američkoj segregaciji i južnoafričkom sistemu aparthejda, kao jednim od najmračnijih stranica moderne istorije. Tako da je, vjerovatno uslijed takve neobaviještenosti, kao rješenje za postojanje ovog nepobitnog lingvističkog bogatstva našega naroda predložen upravo – aparthejd. Doduše, ne onaj zasnovan na rasnoj osnovi, već svojevrstan lingvistički aparthejd, do sada neviđen u modernim zemljama, ali nimalo neobičan za našu zemlju čuda. Mi smo ćutke, žmureći i pognute glave prelazili preko mnogo krupnijih i većih stvari, zašto ne bismo odćutali i ovo? Gospodar je, na kraju krajeva, ovdje uvijek u pravu. Ipak, postavljaju se brojna interesantna pitanja u vezi sa međusobnom komunikacijom djece iz tih budućih nacionalnih odjeljenja – još uvijek nije jasno da li će škole imati prevodioce koji bi, recimo, pomagali malom Jovici iz VIc (maternji jezik: crnogorski) da pita Jasnu iz VIb, koja za razliku od njega tečno govori srpski, da izađu zajedno, ili pak da posluži kao posrednik u raspravi oko toga da li je u finalu školskog turnira u košarci, obojenom nacionalnim obilježjima suprotstavljenih strana, Dragoljub pri šutu koji je njegovom timu donio pobjedu nagazio liniju za tri poena. Takođe, s obzirom na to da uz maternje jezike ide i adekvatna nastava iz oblasti književnosti, zanimljivo bi bilo vidjeti borbu koja bi se odvijala između određenih, nacionalno nedovoljno jasno opredijeljenih pisaca. Da li će, recimo, djeca koja uče crnogorski razumjeti Andrića, oni koji zbore srpski Selimovića, i kakva li će se tek vatrena borba voditi oko prisvajanja književne zaostavštine vladike Rada Tomova. 

Zamislite samo djecu u prvom razredu osnovne škole, nesvjesnu činjenice da žive u društvu opterećenom podjelama, koja idu u nacionalno čista odjeljenja. Upitno je kakvu svijest želimo razvijati kod budućih generacija stvarajući ovakve torove u kojima se treba odvijati najvažniji intelektualni proces svakog mladog čovjeka – proces obrazovanja, koji bi trebalo da im otvara nove prozore u svijet. Nasuprot tome, očigledno je da je neumitna posljedica ovog i ovakvog sistema, ako se nekim nesrećnim slučajem realizuje, upravo sužavanje svijesti budućih generacija, kojim se upućuje na prvenstveno razlikovanje ljudi ne po individualnim kvalitetima, već prema jednoj vještačkoj kategoriji kakvu predstavlja nacija, koja se u našem slučaju nažalost manifestuje i preko jezičkog opredjeljenja.

Najtužnija u cijeloj ovoj postmodernoj crnogorskoj tragikomediji je možda upravo činjenica što su reakcije ljudi upravo takve da i ne zaslužuju manje paradoksalno rješenje. Umjesto protivljenja ovakvoj segregaciji, koje bi bilo logično za svakog iole samosvjesnog čovjeka, svaka vijest o ovome bila je i biće u našem društvu umjesto toga dočekana sada već ritualnim raspravama oko toga koja od ponuđenih verzija jednog te istog jezika više zaslužuje status jezika od druge, koja je nacija kad izmišljena, koje nezaustavljivo vode sve do rasprava teološke prirode, gdje se i sami Bog i Đavo upliću u ovu praznu priču. Nevažno da li je u pitanju internet portal, fakultet, porodični ručak ili prosta kafanska rasprava, posljedice su iste – ne mičemo s mjesta. I Crnogorac i Srbin i Hrvat i Bošnjak iz te iste rasprave, bez obzira na to u koji tor odaberu da stave svoje potomke, vratiće se kući jednako praznih džepova, uspavane svijesti i beznadežne budućnosti. Alarm za buđenje je upaljen odavno, ali nam se snooze dugme očigledno omililo.

Mada, ne treba isključiti ni jednu, dosta jednostavniju verziju situacije koja je mogla prouzrokovati objavljivanje ovakve ideje reforme obrazovnog sistema. Nije sasvim nemoguće ni da je neko od poslovnih prijatelja poštenjačina na visokim položajima u vlasti otvorio štampariju i potpisao ugovor o štampanju novih udžbenika, pa jednostavno žele da, na obostrano zadovoljstvo, učetvorostruče broj odštampanih primjeraka. Dok crnogorsko književno izdavaštvo preživljava na aparatima.

Goran Blagojević