Čovjek neprijatelj šume

U CRNOJ GORI UNIŠTENO PREKO 15 000 HA ŠUMSKOG ZEMLJIŠTA

Činjenica je da  je u posljednjih 15 godina u Crnoj Gori evidentirano više od 1500 većih šumskih požara, pri čemu je opožarena površina preko 15.000 ha i oštećeno ili uništeno oko 1.300.000 m3 drvne mase. Samo u 2003. godini bilo je više od 350 požara, u kojima je uništeno 2.500 ha, odnosno oštećeno blizu 200.000 m3 drvne mase, pri čemu je učinjena neposredna šteta blizu million eura, računato po prodajnim cijenama drveta na panju, što  ukazuje na konkretan rizik da nestanu veće površine šuma i šumskog zemljišta. Iako je u protekloj godini bilo 23 šumske intervencije, zapanjujuća je činjenica da su sitno rastinje i trava gorjeli 965 puta. To podrazumijeva prizemne požare, koji se javljaju na prirodnom podmladku i mjestimično na odraslim stablima, koja se tokom vremena osuše. Posljedice  zavise od vrste požara, vrste šume, vremena nastanka i trajanja požara, veličine ožarene površine, kao i kondicije šumskog ekosistema. Šumski požari se najčešće javljaju u ljetnjim mjesecima i za vrijeme sušnih perioda. Jedni od glavnih uzročnika su stanovnici seoskih predjela koji prilikom čišćenja livada neodgovorno pale vatru.

21. avgusta 2008. godine u Vidikovcu, Komoševini, na brdu Spas i brdu iznad Maina izbili su požari koji su se veoma brzo proširili na prostor od nekoliko kilometara. Gorjela je borova šuma, makija, a u jednom trenutku bilo je u opasnosti i šest stambenih objekata u naselju Komoševina. Iako je požar lokalizovan do kraja dana, stanovnici Budve i mnogobrojni turisti bili su veoma potreseni.

Starosjedilac Budve, Nikola Jecković opisuje događaj na sljedeći način: „Bilo je strašno. Vatra je došla skoro do prvih kuća. Turisti su se uplašili, jer u tom trenutku ne znate gdje da idete, kantama vode, kao što svi radimo, ne možete da ugasite stihiju. Sva sreća te su vatrogasci brzo djelovali, ali smatram da je naš veliki propust što nemamo kanadere.“

Od 30 građana na podgoričkim ulicama, 20 je učestvovalo u gašenju šumskih požara, i svi su  gasili vatru svojim sredstvima (crijevima, kantama, kamionom), ali i pomagali vatrogascima kad dođu na ugroženo mjesto. Kažu da bi uvijek rado samoinicijativno gasili požar, a 5 njih i da bi čak žrtvovali svoj život ukoliko bi vidjeli nekog u šumskoj vatri. Međutim, zapanjujuća činjenica je da je i pored tolike volje, njihovo znanje veoma malo. Većina ne zna ko je zadužen za čuvanje šuma, a još bizarniji podatak je da dosta njih ne zna ni broj vatrogasne službe. Takođe, tvrde da u njihovim zgradama nema protivpožarne zaštite (protivpožarnih aparata, kao ni sporednih izlaza).

Situacija na primorju je znatno drugačija, zbog činjenice da su požari veoma česti, te su ljudi dosta informisani. Anketirajući građane Bara, došla sam do zaključka su veoma upoznati sa uzrocima i posljedicama požara, i da tačno znaju u kom dijelu Bara ili Sutomora će u toku ljetnjih mjseci buktati vatra.

Jana Perčobić se sjeća požara od prije 30 godina, kada je vatra bijesnila dva dana, a prostirala se od Miljevaca pa skroz do Gornje Brce:

„Ono što mi je ostalo u sjećanju jeste to da se cijeli Spič digao na noge. Svi su išli da gase požar, a usplahirani turisti su sa čuturicama vode bježali na more. Često je goreo i Kufin, i to sve greškom čovjeka.“

Šume u južnoj (primorskoj) regiji zbog uticaja mediteranske klime izložene su većem širenju požara. U srednjoj regiji javljaju se krajem proljeća i početkom ljeta jer sunce isušuje pokrov, a drveće u tom periodu nije najbujnije. Količina vlage u vazduhu i zemlji tada je minimalna, što uslovljava naglo širenje. U toku ljeta javljaju se i u sjevernom dijelu Crne Gore, posebno ako je sušna godina. Prema procjenama, opožareno je preko 5.000 ha, najviše u Pljevljima, oko 1.300 ha. Slijedi Mojkovac, oko 900 ha, a u Beranama oko 300 ha.

Na području opštine Podgorica, zbog klimatskih faktora i vegetacije gdje su pretežno zastupljene niske šume i šikare, vatra bukti najviše u: Zeti, Lješanskoj nahiji, Veljem brdu, Lužnici, Piperima, Bratonožićima, Maloj Rijeci, Kučima, Malesiji, Cijevni-Zatrijepču i Radovču.

Crnogorične šume predstavljaju veći rizik zbog smole, eteričnih ulja i raznog osušenog gorivog materijala na tlu. Mlađe šume su rizičnije jer se vatra brzo širi, ali i one u kojima se nalaze turistički objekti, kroz koje prolaze putevi, pruge, zbog prisustva čovjeka i tehnike. Postoje četiri stepena ugroženosti, a to su: I stepen - veoma velika ugroženost, II stepen - velika uroženost, III stepen - srednja ugroženost, IV stepen - mala ugroženost.

U područje veoma velike ugroženosti spada jugoistočni i jugozapadni dio: Bar, Budva, Ulcinj, Kotor, Herceg Novi, Cetinje i dio područja Nikšića, Danilovgrada, i Podgorice sa karakterističnom mediteranskom i submediteranskom klimom i vegetacijom. U području velike ugroženosti nalaze se sastojine kulture četinara na sjeveru: Pljevlja, Žabljak, Mojkovac, Andrijevica, Plužine, Rožaje, Bijelo Polje, Plav, Berane i Kolašin. U treći stepen ugroženosti ubrajamo šume hrasta i drugih lišćara na čitavom brdsko-planinskom dijelu zemlje i mekih lišćara u ravničarskom predjelu. U četvrti stepen svrstavamo bukve na sjevernim i sjevernoistočnim ekspozicijama u brdsko-planinskom i planinskom dijelu  Crne Gore.

„Zaštita šuma od požara podrazumijeva preventivne i operativne mjere koje se preduzimaju sa ciljem sprečavanja i izbijanja požara”, izjavio je Vidak Đelević, šef sektora za protivpožarnu zaštitu vatrogasne jedinice u Podgorici.

Preventivne mjere sastoje se od niza radnji, počev od vaspitnog djelovanja u školi, upozorenjem mjesnog stanovništva o štetama koji požari pričinjavanju, postavljanje table sa oznakom „Zabranjeno loženje vatre”, kontrolna kolica koja se kreću šumama, lica koja spaljuju otpad i sl., sve to na livadama i pašnjacima. Ove mjere treba pojačati, naročito u sušnim periodima kada je ugroženost povećana. O otkrivenim događajima i pojavama požara lugari odmah izvještavaju vatrogasne jedinice tj. šumskog inspektora i šumsku upravu uz obavezno dostavljanje prijave na osumnjičenog počinioca. Operativne mjere sprovode se nakon izbijanja požara, prema lokaciji i stanju šuma koje su ugrožene, a vrši se i procjena opasnosti, brzina širenja, pravac kretanja i drugi elementi koji su od značaja, te se na bazi procjene angažuju radnici na mjestu i gašenju,  prvo od strane zaposlenih u šumskoj upravi, a ako je potrebno, i ostale strukture, vatrogasci, civilna zaštita i dr. Za vrijeme povećanja opasnosti od požara u upravi preduzeća organizuje se stalno dežurstvo sa dežurnim u upravi i terenskim vozilom, određuje se grupa za brzu intervenciju koja je pripravna kod kuća. Ukoliko je požar veći, dežurni ima pravo da angažuje sve radnike šumske uprave. Grupu za brzu intervenciju čine četiri radnika, a u slučaju izbijanja požara većih razmjera angažuju se svi radnici u šumskoj upravi.

Jasmini Vuksanović je u požaru blizu kuće (u šumi, Gornja Brca) usljed požara pao hrast i uništio automobil „Bubu”, staro 50 godina.

„Stablo se prepolovilo i palo na auto koje je vozio moj otac još u svoje vrijeme. Uništena je naša velika uspomena, ali je to i dokaz da se protiv vatre često ne može.”

Šume su veoma bitan elemenat životne sredine. Zbog svojih brojnih specifičnosti, prostori su od neprocjenjivog značaja, kao staništa sa izraženom biološkom raznolikošću i jedinstvenim pejzažom. Međutim, definitivno je tačno saznanje naših predaka da je vatra naš veliki prijatelj, ali i neprijatelj, i da je potrebno dosta znanja i sredstava kako bismo joj se suprostavili kada je to potrebno.

Jelena Perčobić, Fakultet političkih nauka, Podgorica